Da bi uštedjeli vrijeme čitateljima, ovaj tekst snažno kaže- ne, ne postoji. Kako su se utrkivali zapovjednici britanskih i američkih brigada svrdlajući put kroz normandijske plaže, kako su se podbadali likovi A. P. Čehova, tako i u ljubavi muškarca i žene ( u homo ljubavima i više), roditelja i djece, prijatelja i poslovnih partnera, uvijek postoji jedan dio odnosa koji je utakmica u kojoj su sudionici ljubavi na raznim stranama. Ljubav pojedinca i domovine nećemo niti spomenuti jer bi domovina htjela od nas žrtvu u zamjenu za spomen ploču a mi mirovine u zamjenu za to da smo joj dali neko vrijeme pa pucali za nju ili pisali o njoj pjesme ili rješavali upravne akte. Čak i najvjerniji kućni ljubimci kad odemo do dućana zauzmu poziciju A.
Ne postoji u našoj galaksiji žena koja ponekad ne misli da zaslužuje bolje i ne postoji muškarac koji ponekad ne misli da su njegovi napori i vrline nedovoljno priznati, zaobiđeni, prešućeni i izostavljeni u svijesti druge strane. Kad bi bilo drukčije ili se odnos nađe u odnosu bliskom odnosu apsolutnog povjerenja i nekritične idealizacije onda taj odnos možda i izgleda kao s naslovnice “Kule stražare” ali tone u rezanje jegervuršta i gledanje sjednica Sabora uz vrtnju glavom i “gledaj kud sve ide”. S druge strane kad je kompeticijska komponenta dugo i presnažno tu a narušena je i ravnoteža onda odnos puca. Sigurno zdrava kompeticija kaže – moja draga ima promociju (a ja nemam), a ona zdravo odgovara- hvala, ljubavi (a ti nemaš), ne u više od deset posto poruke jer tada pucamo ali ne niti u nula posto jer koliko se god mi veselili uspjesima druge strane, popularnosti i ljepoti, ona nam je i poticaj. Taj poticaj sadrži i kompeticijski impuls osim ako se osjećamo posve superiorni a tada mi i nismo u ljubavi nego pokroviteljskoj sklonosti. Pa i leopard i leopardica kad se pohvataju na prilogu iz National geografic, razlika u tome je li se bave time tko je dobio više srčeka na facebooku ili ulaze u seansu tjelesne ljubavi nije lako razlikovati u prvom režanju.
Roditelji u pravilu toliko vole svoju djecu da znaju što je za njih najbolje i više nego bi djeca htjela a i razmjerno tome koliko su im dali, odričući se svoje mladosti osobito, djeca pak misle da su i ona diplomirala a ne samo roditelji kroz njihova tijela, u tim omjerima zašto i kako uvijek postoji neki postotak oko kojeg se makar podsvijesno vide stvari drukčije. Ako duša stalno pjeva opet to ima posljedicu da se sinu zaokruži abdomen a da mu nitko to ne kaže i on raste i dalje. Ako nikad duša ne zapjeva gledajući sina vojnika nego onda on i nema poticaj nego svoju negaciju pa će ravno iza škole na biljar. Ali zajedništvo u ovoj svetinji od odnosa uvijek sadrži količinu nesporazuma.
Mi uvijek, nije ljubav time negirana, ponešto jesmo ili postignemo usprkos a ne samo za, one koje volimo. Nekritički se volimo samo posthumno, naravno, tada onaj gornji govori a onaj pod zemljom šuti i svi se međusobno slažemo. Da je ovo tako dokazat ćemo vrlo lako i s pomoći glazbe. Što je neka glazba više patriotski napaljena i idealizirajuća to je više uz nju stradalo a manje ostvarilo mirovine. Što je neka romansa zanosnija to smo sigurniji da pjeva o nesretnoj i neostvarenoj ljubavi, samo priglupa alpska dindrlica pjeva o onim ostvarenim i trajnim i oni nemaju sluha a bolje žive od onih koji se drogiraju portugalskim fadom, sevdalinkom ili, ne daj Bože, romskim melosom. Idealizacija, dakle, stvara zabludu i svoju negaciju. Ogorčenost je ogorčenost i stvara čir. Ono između, devet desetina obožavanja i mira a jedna desetina mjerkanja, umišljenosti i zavisti, to je to “usprkos” koje je zdrava kompeticija što pomiče brjegove i gradi katedrale, kuje olimpijske medalje i teše masne naslage. Dakle je život, a on je tango, ne stećak niti boks meč.
Dodaj komentar