Stvar je da tko god javno istupa se izlaže biti izvrgnut ruglu, koliko i obožavanju naravno. Ako je to prvo od reakcija nečim zabranjeno bit će pravo raspoloženje još gore po toga nekoga.
Sve sto napišemo, kažemo, čak samo prođemo plažom, izaziva reakcije i što sad.
Profesor za katedrom, biskup u crkvi, sudac u sudnici mogu držati red, kad se uhvate društvenih pitanja onda nisu više samo ovo što jesu nego i dio društvenog dijaloga pa drugi mogu misliti drukčije i to će dati do znanja.
Pa zar je to tako teško prihvatiti?
Mi nismo shvatili niti razliku institucije i pojedinca i da ne psujemo pojedinca kad smo nezadovoljni radom institucije i da se pojedinac ne skriva iza svoje funkcije u instituciji kad želi tu funkciju opet ili veću ili kako god.
Onaj čas kad liječnik u operacijskoj sali govori o nogometu on taj period nije liječnik.
Strašno je što to ima smisla reći i nije samo po sebi jasno.
I kad imaš prigovor na upravno rješenje time ne napadaš onog tko ga je potpisao kao roditelja ili šećeraša nego ono što piše u rješenju.
Naravno, ovo vrijedi samo u pitanju koga smo napali ili podržali na nekom položaju a ne sam položaj koji je institucionaliziran i formalan. Možemo mi biti za veće ovlasti policajca ili predsjednika, naravno da i kad ne bude na toj poziciji nama draga osoba.
Naravno i da su svi izbori nekoga u kampanji personalizirani i stvar projekcije u tu osobu onog što žudimo, vođu, oca, građanina ili majku. Naravno i da sudska psihologija zapravo nema smisla ako ne naučimo očitavati što je sucu milo a on se i nesvjesno određuje da je i najobjektivniji, on se određuje i prema našoj uvjerljivosti ali i identifikaciji s nama.
Dodaj komentar