Featured

Kako djecu učiti što je bilo tako da više ne bude? I o Toyotama.

Mediji su već problematizirali neka predavanja o ratu, pisalo se da nisu primjerena za školarce, dakle je otpor prema prepričavanju najbrutalnijih situacija iz moderne povijesti tu, koliko je iskren i čime je motiviran neću ulaziti, uglavnom je to neiskreno. Ali nije ovo vrijeme izumilo šok inžinjering mladih duša s proklamiranim ciljem “ne ponovilo se”. Postavit ću tezu u ovom tekstu koja se osvrće na 90-e kao vremenski nastavak 70-ih i prije.

Zafranovićevski pristup “nek se vidi kako nož radi” našao je u raznim sedlarovskim i inim žestinama svoju vremensku eho ekstenziju, tako i od srebreničke do vukovarske kalvarije, od onih tradicijskih jasenovačkih i bleiburških tema (Duga, sačuvaj me Bože a i ST se nije proslavio), nije se previše ljudi ustezalo urezati u mladu dušu gotovo nožem poruku- gledaj, to su nam oni radili. Ali….ali 90-e su dokaz da Okupacija u 26 slika nije ispunila svoju misiju. Generacije odrasle na Krv i pepeo Jasenovca i 9 krug, nisu propustile spaliti sela svojeg vremena. Očito ih je žar komunističkog školskog sustava više otvrdnuo i istraumatizirao oštrinom svojih nastojanja da ih učini blagim a pravičnim i upravo opremio strahom i bijesom “za dalje”. Činimo li isto kad ona djevojčica na temu Srebrenice počinje ” kako ti je ime, zločinačka majko”?

Tu su dvije strane ovog pitanja. Da, dobro je znati da su ” širokobriješki franjevci ubijeni bez suđenja 1945″ i da je to nesporan zločin tada pobjedničke strane. Prva strana je ovog pitanja da – nije dobro nego je zlo tako činiti, ne samo “jer su to naši” nego jer to nije dobro nego je zlo. Tu poruku se ne prenosi brutalnošću prizora nego njegom empatičnosti prema čovjeku a za zaštititi se od agresije nije presudno ubijati civile niti zarobljenike nego voljeti svoju zemlju. Druga je strana da u tim prizorima sedmogodišnjak ogrezne i otvrdne a ne da postane empatičan niti altruističan. A valjda želimo stvarati vitezove a ne mesare svoje budućnosti…da, sa sedam godina smo gledali u školi najbrutalnije prizore iz 1941. i realno…očito nismo naučili nešto, gledali su ih svi, konačno.

I jedna paralela. Prikazivanje čerečenja pasa u Kini ne potiče nježnost vlasnika kućnih ljubimaca, potiče frustraciju i bolest.

Palimo svijeću za mrtve, da. Svoje bar, ako nemamo kapacitet razumjeti da ukrcati ljude u kamion, napiti se i pobiti ih ..nije interes niti jedne domovine svijeta niti će biti. I radimo sklekove da se obranimo ako bude naša sloboda ugrožena. Ali nemojmo djeci raditi tikove užasima jer tako ništa ne dobijamo. Za kraj…1991. mi je jedan dječak pritrčao pod granatama i pitao- što će biti ako oni dođu. Instinkt mi je rekao da mu kažem da bježi u podrum, da neće oni doći i da se ne boji ničega i ne miče od tamo. Jesam li mu trebao opisivati drugo?

Jer ipak, čitav svijet bar tvrdi da se ubijati možemo i po pravilima Ženevske konvencije. Ali eto, izgleda da u nastojanjima da podbodemo svoje radimo i autogol. A ako nas tješi da svako svjetsko iskustvo u ovoj temi pokazuje isto onda se time utješimo. Jer nije to neki balkaneški izum, samo se čini da se Japan više usrećio i razvio Toyotama nego silujući po Mandžuriji.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara