Featured

JESU LI VAS, JESU LI NAS SVE, STVARNO PREVARILI?

Pa ja znam da se tu našu zemlju i tada  kralo, svi znamo. I drugog znamo, što ne volimo, pa odšutimo. Nekad i zapeče, i sami sebe zapečemo kad si nismo sasvim iskreni, ali tako je bilo. Davno, prije trideset godina, ali je bilo. Pa nisu to samo riječi, ljudi su to što tamo leže. Nedostaju i danas, za stolom na obiteljskim fotografijama, još su neke njihove  gramofonske ploče po tavanima. I ribički štapovi po garažama koje nitko ne dira, kao da će se taj neki nestao, vratiti pa ga trebati. 
Ali da sav taj ponos i strah nema tko predstavljati, a toliki se u njega kunu, bar da je bio tu, i da zna gdje je stradao Blago Zadro, i da se savijao pred zoru u kakvoj slavonskog kući uz prugu i slušao vijesti kao stotine tisuća što su se savijale. 
Pustimo šivanje barjaka za ministarstva i priredbe, rane privatizacije i lihvu, sve što se razočaralo, razbježalo svijetom, povješalo, izginulo zbog pića po firmama za razminiranje, iza dokingovskih mašina i po gornjonjemačkim gradilištima. I plinske boce pustimo za glasove, i udruge, i terence i krivolovce, i naftu, i koncerte na kojima se kune, plače i bogati, svi su s te rane krvi pili i piju. Pa neka, prilika je, ljudi vole da im se podilazi, kome se podilazi dobro, njih se i ostavi pred vratima kad se snađe. I opraštali ste lažnim invalidima, i kojima ste ministre smjenjivali i kisnuli pa su vas obilazili, nosili roštilje,sve je to bilo i to je tako. Pa ne treba ništa. 
Ali nisu to bili kazališne sudbine i filmske detonacije, nisu nacrtane krave žive gorjele nego prave. Pa sunce vam jebem. 
Malo malo, dobije moja draga u inbox neku prijetnju u ime svega toga što ste dali u ruke ovima da u ime toga govore, da ju je trebalo ubiti još tada, jer se ne kune u vas tako vješto kao ovi bujičari i kanađani. I sjedimo mi tako više puta, i ona mi ispriča, usput i živo, kako su zakapali što bi ostalo od ručka u dvorište, kad je bila djevojčica, jer nije smeće vozilo. Kako se prala  u moru jer vode nije bilo i kako su jeli rižu s nekim umjetnim umakom, i kako je tuklo sa Srđa i s mora kako je tuklo, i kako je gorio njen grad. Pa je došla u Zagreb, i imao bi propusnicu otac da ju vidi i vrati se u grad. Grad sa, skoro “o” a ne “a”, jer kad o tome priča onda više priča dubrovački. Ali eto, ne kune se u Crodux i Pevex, ne kune se i ne uzima vam ništa jer to što ona govori nitko ne plaća, ni Soros ni Putin. I ne treba. Ona je feministkinja, pa joj tako, tumače u emisijama mostovci kako je pucalo, Makedonci kako je pucalo, pa zna ona kako je pucalo, samo ne živi od toga.
Ali da stvarno, od te muke nije ostalo nego patriotska komercijala za bodove.. ona zna tko je Zadro bio, i ja znam. Ja si ne mogu oprostiti da nisam tada više dao. I jednoga prema kojem sam puzao da ga izvučem pa da mi je bilo drago kad je u čas pobijelio, jer je bilo teško slušati ga kako jauče, i jer je blizu šištalo. A meni se htjelo još jednom okupati pred Rivijerom u Makarskoj, i nisam ga izvukao. I još me boli koliko nisam učinio. Malo sam učinio. Bar sam povraćao, za domovinu, u lijevku od granate u Osijeku, kad je prevrtalo oko mene.
I to je naše. I svačije, to je preintimno da se prodaje. To je za kad budemo stari, kad si budemo grijali noge, kad bude sve popuštalo. Ali kad gledam na sučeljavanjima i emisijama kad na nju plamte u ime ovih, kad i mene opominju sa govornica ovi što su se na toj muci samo bogatili, ja budem jedino tužan. Nad vama, nad svima nama. 
Možda su vas ipak prevarili. I možda da ipak nađete da vas predstavlja, netko od vas …tko je bio tu, tko je više od mene dao, i tko se još nije obogatio na tome.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara