Izjave bivšeg britanskog diplomata i analitičara Lessa – da bi zbog mira na Balkanu Srbiji trebalo spojiti dio Kosova, Republike Srpske a moguće i Crnu Goru dignule su javnost na noge. Ideja za neku vrstu velike Srbije, velike Albanije i Hrvatske što bi podijelilo Balkan u smislu jednoetničkih država u strogoj je opreci s tvrdim stavom o nemijenjanju granica. Postoji jasno mišljenje da bilo koji početak promjene granica forsiraju sile kojima je u interesu kaos na kontinentu.
Prvi potez te politike i jest zamjena teritorija i pripajanje dijela Kosova Srbiji a, čini se, drugog dijela Albaniji- iako to nitko nije sasvim glasno rekao ali se uklanjanje graničnih prepreka Kosova i Albanije tumači upravo tako, jasno je da je to trumpistička struja američke politike ovo podržala još prošle godine. S druge strane je stav- “Vrijeme podjela, huškanja, podmetanja, a posebno prijetnji novim ratovima i promjenama granica mora i treba biti iza svih nas. Vrijeme je ujedinjenja Balkana kroz EU“, primjerice Almira Terzića koji i osovinu stabilnosti u prostoru vidi Drinu kao granicu, dakle nikakva pripajanja i ujedinjenja RS i Srbije.
Bošnjački svijet je u svim ovim scenarijima najveći gubitnik in prima facie a posljedično su gubitnici svi, opstojnost avnojskih granica kao temelj mira znači opstojnost BiH kao temelj mira, prva cigla izvučena iz zida ruši zid koji dijeli Balkan i rat. Zajedno se to kaže- stvara balkanski rat. Dakle bi jedan kontingent svjetskih sila podržao sprječavanje secesionizma u BiH i njen raspad a rasplet Srbija-Kosovo isto ne bi išao tek tako..EU sklon kosovski premijer nije pristaša gubitka te, recimo da avnojske koncepcije Kosova. Ali ako se dogodi onda se žarište širi u BiH, teško bi tamo ostalo.
Naravno, u svim tim sredinama su dvije strane, obje strane, ali ako kola krenu onda i neće biti dok se kola ne zaustave u novoj ravnoteži. A o čemu sve ovo ovisi- o tome hoće li vojnoindustrijski kapital i politika koju podupire, imati mudrosti abdicirati od svog utjecaja na politiku dvije supersile iz doba hladnog rata u mjeri koja ne bi prešla granicu ravnoteže straha. Onog međusobnog a zapravo straha pred supremacijom kapitala koji vlada Njemačkom i Francuskom privredom ali je jak i u SAD, u Rusiji ga skoro i nema.
Da niti druga, ona strana koja se grozi ovih promjena i vidi ih isključivo kao eskalaciju ne spava jednako je vidljivo.
Pitanje za vas- a kome koristi Pravda za Davida u ovome?
Dodaj komentar