Tito je bio politički i svjetonazorski sinkretist, dobro je Churchill prepoznao njegovu narav i antitrockističku želju za širenjem prostora pod svojom vlašću u doba kad je Tito pasivno i aktivno opstruirao iskrcaj saveznika na Jadran. Ali taj sinkretizam komunizma i imperijalnosti je i aktivna tvar same III Internacionale čiji je on bio politički proizvod, Staljin je gledao svijet istim očima kao njegov naglo narasli operativac – prva je zadaća obojici bila stvarati imperij, klasno je tek sekundarno, ako ne i sredstvo.Njegove su ambicije, Titove, bile i pokazale su se neostvarive, sezale su u teritorijalnom smislu od Trsta do Crnog mora. Snažan utjecaj na bugarskog Dimitrova, pokroviteljski odnos prema albanskoj partiji, veze u francuskoj ljevici građene u vrijeme boravka u Parizu.
Možda je, osim velikih (Churchill, Staljin) on jedino podbacio s modernim Gvelfom (kome je Vatikan ispred Cara) među Gibelinima, Stepincem. Ali i njega se on riješio istom čvrstinom kao i legalnog predstavnika vlade u Kairu, tako i utjecaja zapadnih sila, Mihajlovića. Pokret nesvrstanih je enstenzija iste ambicije, nikakav originarni pokret. Naravno da je takva arhitektura prioriteta stvorila čitavu parareligijsku ideologiju osnaženu i cementiranu do razine kulta, i opet je svrha bila očuvanje moći, rušenje Rankovića, Đilasa, hrvatskih proljećara, nisu imali prvenstveno ideološki nego praktično politički ratio.
Sustav narodnih heroja kao crvenih svetaca i šehida, štafeta, ideja bratstva i jedinstva kao isključivi patent SKJ koji nas čuva jedne od drugih, sve to i nije branilo od neke vjekovne mržnje, nego stražarilo nad političkim monopolom partije kojoj je sve bilo sredstvo a ne cilj. NOB je prikazana kao prvenstveno nacionalni otpor Nijemcima i Talijanima, tako i domaćim izdajnicima (svojih naroda i države Jugoslavije), komunistička revolucija je nuzgredni dio te misije i Talijani i Nijemci su 1945. mahom protjerani bez obzira na klasnu pripadnost. Pavelić, Nedić, Mihajlović i drugi, bili su naspram Tita obični slabići, to i ne čudi obzirom da su oni isključivo eksponenti, a Tito je eksponent Moskve koji je ojačao do jednog od nužnog regionalnog cara kojem se veliki gotovo ulaguju. U svom interesu naravno.
Pad njegove realne moći ostavlja stanovnicima njegove partijske i sigurnosne piramide mogućnost da ostvare svoje vlastite ambicije, već od 1944. a nakon 1948. i dalje, komunistički idealizam je bio nepovratno mrtav u višim slojevima režimske elite… ti su ljudi bili via facti selektirani stalnim promjenama kursa, povlasticama, bili su to karijeristi sa darwinističkom kičmom i ništa drugo. Kriza na politički vješto vođenoj ekonomiji, jedrenje na valu međublokovske planete, dovodi do erozije režima, par nepar vožnje, inflacije i ekonomske krize, kraj hladnog rata jasno govori elitama realne moći (a to je sigurnosni sustav) – vaša je jedina budućnost stvaranje nacionalnih država i tvrdi, tranzicijski nacionalizam. Pušten s lanca na kojem ga je on vješto držao, prvi se povanpirio srpski i hegemonijski nacionalizam u svojoj mitskoj borbi s Tiranom i Prištinom. Ostalo je SANU, ali i drugi nacionalni džepni imperijalizmi, najviše naravno hrvatski dijelom operetni a dijelom revizioniznistički, najviše privatizacijski, ideja podjele Bosne, tako i ideja religijskog kao ratnog identiteta što degradira bosansku lijevu kvazitradiciju u galofaks neoislamizam. Naravno, kraj XX stoljeća ne trpi i ne stvara vođe kalibra J. B. T., oni su bankar, titovski umirovljeni general, sasvim nedorasao Alija i dr. Ostalo znate, živite i iz toga se spiralnog zbivanja teško izvući.
photo screenshot
Dijelom i nastavak kuhanja u Prvoj. Kao što se i u tekstu spominje, vješto se držalo na lancu, a i vještačke su to bile spone ionako, bratstva koje jeste bilo direktno referenca na “bratoubilački” sukob 40-ih, ali one su same bile interno krvave zbog desetih i dvadesetih.
A ni 90 nisu ostale imune na spominjanje Turaka i osvete “nama”, dakle “domaćim Turcima” dakle ostavštine i xix. stoljeća.
Ja tad nisam bio znao da smo mi domaći Turci, pa mi je bilo glupo da nas tako zovu (s obje, tada, strane).
Po potrebi se posezali za datumima iz prošlosti, najčešće se išlo nazad 50 godina, a u drue svrhe i više.
A najmanje se, ironično, vraćao narativ na vrijeme 1948 +. A najviše se zakuhalo tada.