ZAŠTO SU 90-E POVIJESNI PROIZVOD DRUGE, TITOVE JUGOSLAVIJE

Tito je bio politički i svjetonazorski sinkretist, dobro je Churchill prepoznao njegovu narav i antitrockističku želju za širenjem prostora pod svojom vlašću u doba kad je Tito pasivno i aktivno opstruirao iskrcaj saveznika na Jadran. Ali taj sinkretizam komunizma i imperijalnosti je i aktivna tvar same III Internacionale čiji je on bio politički proizvod, Staljin je gledao svijet istim očima kao njegov naglo narasli operativac – prva je zadaća obojici bila stvarati imperij, klasno je tek sekundarno, ako ne i sredstvo.Njegove su ambicije, Titove, bile i pokazale su se neostvarive, sezale su u teritorijalnom smislu od Trsta do Crnog mora. Snažan utjecaj na bugarskog Dimitrova, pokroviteljski odnos prema albanskoj partiji, veze u francuskoj ljevici građene u vrijeme boravka u Parizu.

Možda je, osim velikih (Churchill, Staljin) on jedino podbacio s modernim Gvelfom (kome je Vatikan ispred Cara) među Gibelinima, Stepincem. Ali i njega se on riješio istom čvrstinom kao i legalnog predstavnika vlade u Kairu, tako i utjecaja zapadnih sila, Mihajlovića. Pokret nesvrstanih je enstenzija iste ambicije, nikakav originarni pokret. Naravno da je takva arhitektura prioriteta stvorila čitavu parareligijsku ideologiju osnaženu i cementiranu do razine kulta, i opet je svrha bila očuvanje moći, rušenje Rankovića, Đilasa, hrvatskih proljećara, nisu imali prvenstveno ideološki nego praktično politički ratio.

Sustav narodnih heroja kao crvenih svetaca i šehida, štafeta, ideja bratstva i jedinstva kao isključivi patent SKJ koji nas čuva jedne od drugih, sve to i nije branilo od neke vjekovne mržnje, nego stražarilo nad političkim monopolom partije kojoj je sve bilo sredstvo a ne cilj. NOB je prikazana kao prvenstveno nacionalni otpor Nijemcima i Talijanima, tako i domaćim izdajnicima (svojih naroda i države Jugoslavije), komunistička revolucija je nuzgredni dio te misije i Talijani i Nijemci su 1945. mahom protjerani bez obzira na klasnu pripadnost. Pavelić, Nedić, Mihajlović i drugi, bili su naspram Tita obični slabići, to i ne čudi obzirom da su oni isključivo eksponenti, a Tito je eksponent Moskve koji je ojačao do jednog od nužnog regionalnog cara kojem se veliki gotovo ulaguju. U svom interesu naravno.

Pad njegove realne moći ostavlja stanovnicima njegove partijske i sigurnosne piramide mogućnost da ostvare svoje vlastite ambicije, već od 1944. a nakon 1948. i dalje, komunistički idealizam je bio nepovratno mrtav u višim slojevima režimske elite… ti su ljudi bili via facti selektirani stalnim promjenama kursa, povlasticama, bili su to karijeristi sa darwinističkom kičmom i ništa drugo. Kriza na politički vješto vođenoj ekonomiji, jedrenje na valu međublokovske planete, dovodi do erozije režima, par nepar vožnje, inflacije i ekonomske krize, kraj hladnog rata jasno govori elitama realne moći (a to je sigurnosni sustav) – vaša je jedina budućnost stvaranje nacionalnih država i tvrdi, tranzicijski nacionalizam. Pušten s lanca na kojem ga je on vješto držao, prvi se povanpirio srpski i hegemonijski nacionalizam u svojoj mitskoj borbi s Tiranom i Prištinom. Ostalo je SANU, ali i drugi nacionalni džepni imperijalizmi, najviše naravno hrvatski dijelom operetni a dijelom revizioniznistički, najviše privatizacijski, ideja podjele Bosne, tako i ideja religijskog kao ratnog identiteta što degradira bosansku lijevu kvazitradiciju u galofaks neoislamizam. Naravno, kraj XX stoljeća ne trpi i ne stvara vođe kalibra J. B. T., oni su bankar, titovski umirovljeni general, sasvim nedorasao Alija i dr. Ostalo znate, živite i iz toga se spiralnog zbivanja teško izvući.

photo screenshot