Balkan

ZAŠTO DRUGI SVJETSKI RAT U JUGOSLAVIJI NIKAD NIJE ZAVRŠEN

Razlog zašto je bilo a i sad je  gotovo nemoguće postići i zatvoriti ciklus razumijevanja zbivanja 1945. ima više razloga. Oni su prvenstveno zato što se nije u stanju suočiti s bitnim povijesnim činjeničnim pretpostavkama koje su dovele do tih zbivanja iako su logične i jasne. I zato će ta zbivanja ostati neiscrpno naftno polje svake bipolarne mitologije. Baviti se tom materijom bez razumijevanja osnovnog je beskorisno. Evo bar osnovnih činjenica  bez čijih prihvaćanja se taj povijesni period ne može razumjeti.


1. U prostoru ex Kraljevine Jugoslavije se od 41-45 vodio građanski rat daleko više nego svjetski. Donekle je on vezao snage osovine ali bitno manje nego je povijest u SFRJ tvrdila jer, primjerice, većina pripadnika  SS bili su stanovnici istog prostora, osobito BiH, Kosova i Vojvodine. Istodobno su sve državne i paradržavne tvorevine (i pokreti) na tom području podbacile u očekivanjima svojih osovinskih principala i uživale bitno nepovjerenje. 


2. Cijelo to vrijeme su aktivne vojne formacije u tom prostoru bile investicije i eksponenti tadašnjih velikih sila kako se god prikazivale i doživljavale a te su sile bitno mijenjale svoje planove i politiku. I bila je ta politika uvijek dvosmislena i suprotstavljena i unutar samih vojnih saveza.


3. Nikada NOVJ nije imala vojnu premoć niti je do 1945. držala niti jedan grad veći od Bihaća i to sasvim privremeno, ovo je bilo logična posljedica isklučivo toga da dvije zaraćene strane koje su bile eksponenti država antihitlerovske koalicije nisu fizički mogle a niti su dobijale značajnu vojnu pomoć. S druge strane, ove druge, dobijale su suhozemno ali ograničeno i s nepovjerenjem, konkretnu vojnu pomoć a i uz prisustvo sila osovine.


4. U samoj završnici tih zbivanja bio je privremeno stvarni odnos snaga neravnopravniji nego ikad prije osim u 1941. Nikad se, niti u doba bitaka na Neretvi i Sutjesci, nije koncentrirala tolika osovinska vojna moć kao 1945. Ali njena zadaća nije više bila uništenje NOVJ. 


5. U svibnju 1945. bilo je sasvim neizvjesna sudbina dotadašnjih savezništava među silama pobjednicama a budući odnos snaga tih sila u prostoru  koji je geopolitički važan bio je već suprotstavljen. Tito je u svibnju 1945. stajao je na orahovoj ljusci. U svojoj brojčano naglo narasloj sili njegov utjecaj je i naglo slabiji. On istodobno inkorporira svu silu pripadnika četničkog pokreta , domobranstva i Bugara u svoju vojnu silu i progoni istu tu strukturu u krvavom finalu. Ali ni tada kad nakon par mjeseci oštrica ovoga popusti on nije još dobio rat.


6. Tito je, realno, politički ovladao prostorom o kojem govorimo tek 46-47 a istodobno je ušao u otvoren sukob sa Staljinom koji je od 1942. rastao. Dok je bio na slobodi ili samo živ Draža Mihailović on nije bio potpuni vladar u prostoru Srbije. Realno, poražene formacije bile su preko noći potencijalno mobilizacijsko tijelo zapadnih saveznika a SSSR nije stajao uz Tita. Do cca 1960. on nije “zasjeo u miran posjed”. Tek kad jenja sukob sa Staljinom on ulazi u potpuni političko obavještajni suverenitet.


7. Istodobno u samoj NOVJ unutarnje tenzije koje će na kraju dovesti do ratova 90-ih našle su se u novim prilikama. Od 20-ih do svog kraja, komunistički pokret u Jugoslaviji nije bio niti izdaleka toliko monolitan kako tvrdi bilo koja od dvije paralelne a suprotstavljene povijesti. 1945. razbila je ojećaj pune lojalnosti kod mnogih hrvatskih antifašista i komunista koji se osjećaju progonima u toj mjeri koju nisu očekivali bar razočaranim.


8. Antifašistički ali i komunistički pokret bio je bitno različito prisutan u raznim dijelovima tog prostora i najviše hrvatski. S tom hipotekom i na strani zasluga i na strani krivnje, pisala se i piše angažirana povijest. I u hrvatskom nacionalnom biću su ideološki sukobi bili najžešći i oganj represalija 1945. najsuroviji.  Najveći otpor i nepovjerenje prema novoj vlasti bio je u Srbiji i to je logično. Titova politika stvaranja neojugoslavenstva koje će podilaziti srpskoj strani nikad nije uspjela a stvorila je za Srbiju lošu podvojenost koja će trajati do kraja tih zbivanja koja simbolički zovemo “peti oktobar”. 


9. Da, drugi svjetski rat nije nikad završen, iz razloga pod točkom jedan najviše. I neće biti, osim što su se interesi sila čiji eksponenti su se zapravo tukli, udaljili od logike koja je tinjala od 1918. 
Tko ovo ne usvoji i odrekne se i ideološke i nacionalne egomanije, taj ne može razumjeti nego mit. A bipolarna tenzija unutar predmeta ove teme gorivo je današnjih bipolarnosti koje su jednako kao i prije posljedica geopolitičkih naguravanja utjecaja velikih sila.

Osim svega ovoga, tko ne razumije kako nastaju vijesti i glasine, kako se formira mobilizacijska masa u građanskom ratu ili izbjeglički egzodusi, taj uopće ne može razumjeti povijest. A niti to da su svi neosovinski sustavi sasvim a osovinski pretežno, imali sasvim ograničen utjecaj na zbivanja na terenu. Četničke formacije bile su sasvim u rukama lokalnih vođa a Tito je do kraja 1943. zapovjedao tek udarnim dijelom svojih snaga koji je imao cilj održati egzistenciju pokreta. NDH je pak vrlo nekoherentno i posadno vladala svojim prostorom i bila bitno manje organizacijski ustrojena nego se misli. Nedić je Srbijom vladao kao servis njemačkih kopnenih snaga i bez utjecaja na zbivanja. Osim svega, svako šest mjeseci bilo je unutar svih tih polusustava bitno toga posve drukčije. Srbi u NDH 1941. i 1944. imali su neusporedivo različit tretman a i sasvim različit u raznim krajevima.

Povijest bi htjela živ organizam prošlosti ukalupiti u kakvu takvu fabulu. Ali nama svima slijedi još dug put u tome.