photo jutarnji
Prilozi u medijima o dotoru Jusupu s multiplom sklerozom s kojim je HZZO i raskinuo ugovor i samozvanom njegovom medicinskom sestrom koju “je izvadio s psihijatrije” prije nekog vremena su šokirali hrvatsku javnost. Oni su živjeli skupa u prilično divljim okolnostima života svoje sredine davno opustošene ratom a koji kao da iz gogoljevskih provincija odlazi sporije ili nikad, vjerojatno tek sad nakon njene smrti gušenjem kruhom društvo mora ulaziti dublje u njihovu poluodmetnutu ali njima jedinu stvarnost. On je tada ogorčeno govorio o svom životu i karijeri, svom usponu i padu i svojoj nesreći a ona je iz pozicije submisivne ukupne zaljubljenosti u svoju ukupnu ulogu pokušala odglumiti da je završila medicinsku školu i da nije sve oko nje sasvim izvan pravila, sasvim s ulice i sasvim bolesno, jadno i nevoljno. Mi i ne znamo što je sve bilo, tada kad su ti video snimci i intervju s Jusupom nastali i šokirali naciju znali smo još manje.
Ali ..je li Veronika mogla bolje? Znala nije sigurno, sama, bolje. A društvo ne organizira to bolje. Pa, ne kažem da “centri za socijalnu skrb ne rade svoj posao”, ali činjenica je i da mirovinu od protuvrijednosti trideset štruca kruha mnogima nije bilo lako dočekati i žive s baš takvom mirovinom. Činjenica je zapravo…da se može u sred uljuđenog (našeg bar) društva i smrznuti i poludjeti i nestati. Činjenica je i da se većina ubojstava događa nakon opetovanih prijetnji a ne po pravilima tajanstvenih razloga iz Ubojstava u Midsomeru. Činjenica je i da mi ne znamo kako sve ljudi žive a ako saznamo da to ništa ne mijenja. Dakle da je u većini slučajeva i zapravo, koliko god bespomoćan bio…čovjek sam. Što god bilo iza tih vrata gdje su oni živjeli sasvim je logično da je za nju to bio čitav svijet a da neki drugi nije čudno da joj nije mogao biti atraktivan. Ovo je grub svijet. Ovo je svijet gdje smo prepušteni sebi…a i oni kojima je taj svijet neizmjerno pretežak, nerazumljiv i prevelik. U Italiji u Margheri kraj ceste stoje deseci prostitutki koje se nalaze u vidljivo ropskom odnosu s mrkim svodnicima i to traje i nikom ništa, u sred božanstvene EU, u domu za djecu u BiH se shvatilo da ih vežu za radijatore i izgladnjuju….eto, to su sudbine koje je mogla jednako doživjeti Veronika s obje strane granice koja dijeli uljuđeni svijet i onaj koji mu se želi pridružiti a ovaj mu ne da. A ni ovo možda nije ispalo bitno bolje. Ovaj svijet trguje organima, oružjem, djecom, a ni onaj dio koji trguje palminim uljem i baterijama za mobitele ima naličje ne bitno bolje od ovog prvospomenutog.
Koji je Veronikin poučak? Pa jasan je i svi ga znamo. Srednjovjekovno zvuči ali mi i ne živimo u vrijeme koje je daleko od srednjeg vijeka. On glasi- daj sve od sebe da ne budeš bespomoćan, da ne budeš Veronika. Niti Jusup nemoj biti, budi što dalje od svake nevolje a drugo je tek poslije toga. I ako je ikako moguće živi u što svjesnijem, što osjetljivijem društvu. Daj sve od sebe da ne budeš Veronika nego živiš urednije i bolje jer…jer ne očekuj bitno više od onog što sam organiziraš. Pa i autor ovog teksta, ja sam prohodao uz tisuće knjiga i Puccinija i O mio babbino caro a da udarim glavom u kamion i polopi se par stvari…nemojte biti Veronika, nema drugog savjeta u životu. Zna to svatko. Jer neće se spustiti helikopter i izvaditi vas iz muke, prolazit će automobili kao kroz Margheru, kao kroz Obrovac. Kao kroz Damask. i LA gdje se još možeš smrznuti na cesti uz sve nosače aviona, Obamacare i generalne skupštine i HHO-e i pastorale i čuda svijeta.
Hoćemo li to postati? Savjesnije i bolje društvo hoćemo li postati?
Dodaj komentar