Balkan Featured

Usporedba statusa sudionika ratova 40-ih i 90-ih

photo screenshot

Je li vam kad palo na pamet zašto ratovi 90-ih nisu ostavili za sobom trag kao onaj prije? Zanimljivo, gotovo da nema skupine sudionika rata, neovisno tko je pobijedio ( bar u BiH se i sasvim različito osjeća tko je i je li pobijedio) koja se ne osjeća bar na neki način frustrirano i zanemareno.
Kad je završio rat 1941-45 formirana je vrlo tvrda, netolerantna i konzistentna stvarnost i za jedne i za druge, tek je Goli otok otvorio vrata jakim razočaranjima i lomovima za pobjednike , i suicida je bilo ukupno  više među pobjednicima a post traumatski poremećaji su se prešučivali u medijima iako ih je na svim stranama bilo više nego značajno. Ali izgledalo je to ovako… Selo Zelovo na Svilaji kod Sinja bilo je uglavnom “domobransko”, bio je jedan partizan i on je od 1945. vladao selom. Nova vlast odvela je i pobila neke ljude bez suđenja i pisanog traga, poslije je stigao asfalt i struja i ljudi su išli raditi u Sinj i Solin u cementaru. O svemu lošem  je bilo zabranjeno govoriti i ljudi su svoje traume prenosili usmenom predajom, teški medikamenti su se lako izdavali na recept i polako su svi  živjeli dalje. Naravno da taložeći frustraciju za dalje. Ali realno se živjelo sve bolje i to je, dok je, radilo svoje. Nijemci na Jadranu nisu snetali niti režimu niti ex dalmatinskim kuririma. 
Realno, Srbija nije izbjeglice nakon Oluje dočekala kao svoje, Milošević ih je tretirao kao loše branitelje nacionalnih ognjišta a postojao je i tihi otpor kod mnogih domaćina koji je smatrao da su oni ipak privilegirani, frustracija je ostala i pomiješala se s frustracijom života pod sankcijama, kasnije i rata s NATO, svijesti o gubitku Kosova i socijalnim frustracijama koje ni Vučić nije ugasio jer snažnog i od prošlosti odvajajućeg zaveslaja još nema. Nema ni neke bitne mržnje prema drukčijim nego se osjeća sasvim tiha i amorfna razočaranost 90-im koje ipak najviše stariji pamte kao rastanak s relativnom socijalnom sigurnosti života prije. Srbi povratnici u Hrvatsku su uglavnom.. uglavnom loše žive i žive u područjima koja nisu prosperitetna, Lika i Kordun, Dalmatinska zagora jednostavno stoje na mjestu svakome i opet nema te značajne odvajajuće točke koja iako postoji frustracija traži od pojedinca da ne pita puno ali ako to čini on živi bolje. 
Dayton nikog nije zadovoljio, BiH živi tihu ogorčenost čekajući bolje, ništa nije sasvim završeno i ex borci Armije BiH nisu zadovoljni svojim tretmanom a niti oni sa druge strane u RS koja je nedovršen projekt odlaska od Sarajeva u jednom organizacijski nejasnom statusu što nitko od njenih vlasti i ne taji, emocije su o ratovima 90-ih svugdje više otužne nego pobjedničke a teško se može reći da su posebno revanšističke. 
Hrvatski veterani uglavnom žive dalje i samo dio se nalazi u udrugama koje se više ili manje aktivno uključuju u politiku a jedan dio služi i prepoznaje sebe kao vatrene pristaše nekih  političkih opcija s time da intimno i osim baš malog broja sasvim aktivnih oni nisu nikad sasvim  zadovoljni. Svugdje se čini da je ono što je bilo dalo svojim sudionicima manje nego su očekivali. Ali nije to temelj te razlike nego drugo, onaj je rat završio brutalno i potpuno, poraženi su bili pod zemljom ili su se bojali svoje sjene a pobjednici su bili na proslavama i u svojim novim stanovima i bojali su se da ne kažu nešto krivo ili ih netko ne optuži da jesu. Ovi ratovi su završili samo u Hrvatskoj pobjedom jedne strane ali se s pobjednicima politiziralo kao sredstvom jednih političkih opcija a ne kao da su “pobjednici za sve”. Uz to je i činjenica da postoji Sud za ratne zločine u Haagu učinio da se nitko od svih zaraćenih strana ne osjeća baš pobjednik a niti siguran, svi su više manje i izručivali svoje generale a istodobno ih slavili kao heroje. Nešto i sudili sami, nešto su i neki postali tajkuni a neki ne. Razlika je što time rat nije sasvim gotov nikad a kao što nije još uvijek jasno u Hrvatskoj koga se piše da je u njemu sudjelovao. U ideološkom smislu, u karijernom smislu, raslojavanje je među svima kakvo je i u društvu. 
Druga Jugoslavija bila je i emocionalni granulom drugog svjetskog rata koji je i bio pogodan inkubator za ratove 90-ih, ljudi su danas bitno skeptičniji prema ideji da uistinu budu ratnici i s te strane ne postoji opasnost od narastanja temperature kakva je postojala tada. A kakve ne bi bilo niti da nije nestalo deterdženta i kave i nastala inflacija, samo na spavajućim mitologijama a koje je generirao Gazimestan. Jer on je točka, 1989, kad je svakom postalo jasno da one zacementirane stvarnosti više nema. Sad se ratuje na društvenim mrežama ali teško je zamisliti više od toga, konačno sasvim su druge okolnosti na kontinentu. A eto, u tom trenutku 1989. je tjelohranitelj Miloševića bio budući zapovjednik Srebrenice a većina budućih nacionalnih vojskovođa su još bili oficiri JNA. 
Zato budimo svjesni važnosti mira ali i neuspjelosti ideje “zgazi i napiši udžbenik iz povijesti” iz 45 koja je pacificirala prostor uspješno dok je u uvodila  struju i asfalt a bilo je i turističkih sezona za sve.  Mora se živjeti dalje, bez malih imperija, bez da svi sunarodnjaci žive u istoj državi, bez novih Jugoslavija. A moraju se i vraćati krediti. A možda je pobijedio i onaj tko se uknjižio na zemlju i vlada poslovima a ne oni koji su ušli u grad. Ovo je i tako uvod u pitanje tko je uistinu pobijedio.