photo profimedia
Ruski predsjednik Vladimir Putin susreo se u nedjelju u Sočiju s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom i zaželio mu uspjeh na izborima u listopadu na kojima se Dodik kandidira za srpskog člana Predsjedništva BiH, izvijestila je Radio-televizija Republike Srpske, prenosi jutros Jutarnji list i naglašava kako se na sastanku reklo i da se mora riješiti ekološka bomba na granici s Hrvatskom, ali i da je on darovao Putinu značku sa zastavom Republike Srpske koju je ruski predsjednik odmah stavio na rever sakoa. Osjeća se, ukupno u medijima, pristojna distanca i činjenica da se ne zna “što Rusija uistinu želi i koliko”, potreba da se bude drag i izbjegnu tvrđi komentari i da se ostai kao mogućnost da ipak postoji okvir za Dodika o kojem se pisalo do nedavno da su mu dani političkog djelovanja odbrojani. Pa zašto bi mi drukčije…samo ćemo na ovom primjeru objasniti i šire kako ..te stvari funkcioniraju. One funkcioniraju tako i u običnim poslovima a ne samo između Putina i Abbasa, kojeg je različito dočekivao i ispraćao ruski svijet, načelno podržavajući palestinsku ideju i potrebu za državom.
Zamislite da ste trgovački predstavnik moćne kompanije. Pa nije general Simović bio engleskoj politici nego upravo nešto tako kad je izvršio puč 27.3.1941., tako vođe i jesu, balkanski ili bliskoistočni, sasvim svejedno. I oni dobijaju od svojih većih saveznika ili dobavljača neku podršku…obavještajnu, logističku, uzorke, studije, svejedno jeste li Abbas, Dodik, Simović ili bilo tko, možda dobar odvjetnik ili išta slično a gdje netko stoji iza nekoga ali i ovaj treba stajati ispred nekoga.
E sad, tu imate dvije kategorije koje su sasvim klizno razdvojene, neku skalu. Churchill je na Visu 1944. bio zaljubljen u Tita a najradje bi da ga nema, u to doba je i Staljin bio već duboko nesklon zlom bravaru ali obojica su ga pokrivali i pomagali koliko su morali i koliko im se ipak isplatilo, on im je prodavao terensku karizmu a oni njemu plaćali spitfire zrakoplovima, takav je sličan i Bashar al-Assad, Erdogan je već i stepenicu više od obojice. Jer general Simović se nije mogao probiti do Grčke i pomoći englesku poziciju tamo, ovi mu nisu imali za dati nešto čime bi to mogao i on je ugasio svoju svijeću kao faktor ičega, u tom kratkom periodu 27.3. do kapitulacije njega su razapinjali i Rusi i Nijemci i Englezi. Dakle to je podrška “manjima” ozbiljnija što su oni “i bez velikih” snalažljivi i jaki, ako ste samo regenti i upravnici ste sasvim zamjenjivi i nebitni. Ako ste već i bez saveznika pravi somovi, onda vas uvažavaju više i pomažu više.
Da, ima i Darwina i Nietschea i Shakespeara u toj logici, ali ona čvrsto stoji. A vi izmjerite i izračunajte uvijek upravo to, koliko kome tko i do kad treba. Jer ništa drugo ne postoji u poslu i politici, ljubav samo je nešto drugo. U ovom slučaju na fotografiji se čini tekst zaključka procjene – dobro, ako dobro prođeš smo uz tebe, ali još te gledamo i blago navijamo. Ne bitno više niti bitno manje. On nikako nije “ruski vojnik na isturenom položaju” niti baš neka nužnost koja ako se okrene može puno i sama,tu je za stepenicu manji od Vučića koji ipak ima neki manevarski prostor a nije Assad, naravno. Ne treba biti genij za shvatiti da jest stavio Putin značku ali je daleko i od toga da poruka glasi- nemaš brige, tu smo.
Dodaj komentar