Balkan

Termodinamika srpskog puta i Tusk kao konstanta

epa06692158 President of the European Council Donald Tusk (L) and Serbian President Aleksandar Vucic (R), talk during their meeting in Belgrade, Serbia, 24 April 2018. Donald Tusk arrived in Belgrade as part of the tour of the west Balkans showing support for the regions EU tendencies. EPA/ANDREJ CUKIC

Tusk je jedan od najkvalitetnijih pregovarača ovog vremena u svijetu i u uvodu ovog članka primjetio bi da je ovo vrijeme bogato vrhunskim političkim kadrom koji su toliko kvalitetniji u onom što rade koliko je i nogomet XXI stoljeća kvalitetniji od onog iz 70-ih, dakle brži, djelotvorniji i smisleniji. I znam da sam rekao nepopularnu tvrdnju jer se ovo ne vidi tek tako lako ali i to je dio te nadmoći, albanski prvi čovjek Rama je vlasnik beskrajno jačeg procesora u glavi nego i jedan njihov političar od ilirskih vremena a jednako i iranski predsjednik, Tusk u nastupu ne radi ni najmanju grešku i jučer je razgovarao s Vučićem s jasnom namjerom da mu ispred EU tima kaže- razumijemo vas, tu smo i tu smo ma kako god  se učinilo da nismo tu i da se može ili isplati drukčije, stezajuća politika geopolitičke moći unije u svojoj odluci širenja ( strateški je odlučeno – širimo se hrabrije jer će se drugi proširiti) ima u prvom čovjeku Europskog vijeća centarfora kakvog se rijetko nalazi.

“Ja sam pokazao briselski sporazum Donaldu Tusku, rekao šta je sve Srbija učinila. Rekao sam da Srbija mora doći do kompromisnog rješenja. Moramo se boriti da naša djeca nemaju isti problem koji mi imamo danas”, rekao je Vučić i nazvao kosovsko pitanje najvećim problemom Srbije.

“Možemo prihvatiti svaki kompromis, ali ne možemo prihvatiti ponižavanje Srbije”, rekao je Vučić.

Vučić je, realno, termodinamičar više nego političar. On je na čelu jednog naroda koji se bori između dva seta emocija koje ne polariziraju samo identitet Srbije i političku scenu na koju djeluju vjetrovi i privlačnosti  velikih sila gotovo ne očitavajući državnu granicu, ta se dva seta bore unutar svakog Srbina iako u različitom omjeru snaga – jedan koji Srbiju vidi zemljom koja je prošla sankcije i brojne poraze od 1389. i koja ima slavnu i mitsku prošlost kojom se hrani, gubi, kojom se zanosi, vidi je kao svjetsku zavjeru ili dokaz hiperdimenzioniranih mogućnosti…i drugi koji vidi Srbiju okrenutu kompromisnom životu u ravnoteži i racionalnom miru kakav omogućava ono što je već vidio Miloševićev poluzet Viktor Tufegdjić Vicenco kad je uz sve svoje uloge svime svjedočio koliko, zapravo, vidi Srbiju na zapadu pa makar ga vozio netko u ukradenim kolima ali nek su Mustang a ne Lada a i dobro bi bilo da se živi bolje. Ta dva instinkta su ono čime u kolektivnom nesvjesnom Srba balansira pokušavajući im ne povrijediti ponos a privesti ih civilizacijskom blagostanju. Nakon što je zadnjih tjedana on digao temperaturu sad ju opet spušta, i kažem vam da je Vučić termodinamičar koji i te kako zna što radi i ne gubi glavu nikada.

I dva dana su njegove sve izjave opet izgubile ton kavge i povratile njegov uobičajeni apsolutistički ton prema unutra i kompromisniji prema ukupnom.

“Riječ je o teškom pitanju s velikim emotivnim nabojem, ali to je strateški izbor koji će se na kraju isplatiti”, rekao je predsjednik Europskog vijeća.

On je također izjavio da je EU najpouzdaniji partner Srbije i zapadnog Balkana i da će predstojeći summit u Sofiji to potvrditi. Ili prevedeno na ulični jezik- sve je to jasno ali drži se ti osnovnog, razumijem da moraš malo i galamiti ali ideš korak naprijed.

“Jasno je da o budućnosti Srbije neće odlučivati Moskva ni Washington, kao ni Ankara niti Bruxelles. Odlučivat će samo Beograd”, rekao je Tusk ono što Merkel uvijek naglasi. I “Riječ je o teškom pitanju s velikim emotivnim nabojem, ali to je strateški izbor koji će se na kraju isplatiti”.

Pa i uskoro, dodajemo. Jer je Vučić iza svakog zaoštravanja sklon odgoditi izaći s rješenjem odnosa s Kosovom, taj predah je njegovo sredstvo za “pa i nek oni malo popuste”.

Francuska će uputiti protestnu notu svakome tko povuče prizanje Kosova, Macron je novi svjetski lider na čelu najvećeg povijesnog srpskog saveznika (nije valjda Turska), kojaije bio uz nju kad se srpska vojsska povlačila prema Grčkoj kroz Albaniju….Rusi su tada već bili crveni ( malo sse šalimo ali istina je).

I Dačić se veseli kako će nekom hrvatskom ministru zabraniti ulazak u zemlju na neko vrijeme i koliko god on bio proruski čovjek više nego proeuropski (time i prohrvatski) time će nahraniti onaj “mi se ne damo ponižavati” gard a što uvijek radi prije koraka koji će odlomiti dio tog iracionalnog ponosa, reklo bi se da zaoštravanja sa Hrvatskom…to su kratkoročne pozajmice  koje služe predahu potrebnom za oživjeti duh junačke energije i stjecanje prednosti pred javnošću koju će onda odvesti korak dalje prema XXII stoljeću, malo vas razoružamo pa malo pomaknemo.

Jedini argument koji bi imao smisla a koji bi pobijao zakon termodinamike, bio bi- pa to svi rade. Točno, to svi rade. Različito samo u kome trenutku i okolnostima i u Danskoj manje nego u Sloveniji a u njoj manje nego u Hrvatskoj a …i sve je to za ljude.