Postojala je ideja da 1944. četničke postrojbe izazovu simpatiju kod čelnih formacija III ukrajinskog fronta pod zapovjedništvom maršala Tolbuhina koje su…(pa valjda) oslobodile Beograd od hitlerovskih zavojevača i nedićevskog genoidnog režima koji se pohvalio par godina prije kako je Beograd prvi judenfrei grad u “slobodnoj Europi”. Plan nije uspio i s pjesmom “čelični su, crveni, svi vojnici” oklopni korpus generala Ždanova je gazio sve pred sobom a u suradnji s, ipak, Pekom Dapčevićem. I kako god, nisu četnici oslobodili Beograd nego najcrveniji Rusi i Tito a četnici su ostali u šumi.
Nikakve rehabilitacije, nikakva američka odlikovanja, nikakvi pritisci nisu mogli i ne mogu dokazati da su oni osloboditelji ičega jer ili su, što zbog politike čekanja a što jer su se borili protiv komunizma a protiv Nedića simbolično, uzalud bi se htjelo imati neku malu srpsku franšizu na pobjedu, nje nema. Ima kroz Koču Popovića, ali nije to baš to i fotografija koja trese društvene mreže u Srbiji je u Srbiji nedvojbeno kontroverzno doživljena.
“…..u kabinetu Aleksandra Vulina priznali su da se to zaista dogodilo, ali da je učinjeno “samoinicijativno” i mimo programa Vlade” kaže Blic. I to je toliko balkanski feminizirano, to “ma jesu ali slučajno”….od čega nije imun nitko na Balkanu, budimo pošteni prema ovome. Jer, što je rekao hrvatski zastupnik u Saboru i general, Rojs…na drugu temu, “treba biti muško, treba priznati, jesam….” i tu su se svi dalje smijali.
Prvo se tvrdilo da je fotografija fotomontaža pa se, kad to nije uspjelo, reklo gore citirano. Ali ono sigurno- to je podvala Vučiću, još jedna. Daleko od toga da se vrlo brzo neće pokušati (opet), slično i bitno zapadnije. To ima istu pozadinu i ona nije katarza suočavanja s nesumnjivo brutalnim i rigidnim zločinima komunističkih partizana, nije to svrha.
Revizionizam povijesti nije u interesu Srbije jer je korekcija povijesti koja bi udovoljila ambicijama tog revizionizma je jednostavno neizvedivo prevelika. Kolegijalno, slične muke imaju i drugi na prostoru ex države ali i šire. I gledajte Putina, on je i nasljednik Staljinove vojne sile i prijatelj pravoslavlja i Daytona i višestranačke demokracije (dokle god je on predsjednik). Konačno, četnici su se borili rame uz rame s Ustašama i waffen SS za Knin krajem 2sv rata i izgubili. A jesu li ga pobjednici te krvave bitke oslobodili ili ne, svakako su pobjednici.
Usput…na Bleiburgu i kasnije u tim teškim stradanjima, predalo se i zarobljeno je 5 000 četnika. Povijest nije kakva bi ljudi htjeli da jest, kako bi dokazali uz pivo (jagodinsko ili karlovačko sasvim svejedno, pa i radler) da su njihovi djedovi bili na pravoj strani. Povijest je povijest.
Pisac ovog članka bio je uzvanik na izložbi o doprinosu ruske emigracije u Hrvatskoj…prošle godine, bio je to mali skup sa veleposlanikom i zadnjim predsjednikom predsjedništva SFRJ. Osjećalo se tko “navija” od ruskih govornika za emigrante ( bijele) a tko za ono iz čega su emigrirali ( crvene), i pazilo se kako se govori ali se nije krilo- oni su pobjegli od SSSR a NKVD ih je progonio i u Zagrebu, nije se lagalo da su bili prijatelji jer nisu.
Tako da ovaj čin jest bio ili nije, ako je to bila vojska Srbije onda je bila a nije bila greškom, zabunom ili poslije posla. A i Srbiji to ne treba, niti da bi se umilila EU, niti Rusiji niti Turskoj. Bar ne javno. Koča i Peko su bolja ulaznica. I pobjednici uopće, pa vidite Putina.
Dodaj komentar