Balkan Featured

Srbija između velikih, špijunska afera i paralela sa vremenom kneza Pavla

Predsjednik Odbora za kontrolu službi sigurnosti Igor Bečić smatra da su jasna pozicija vojne neutralnosti, unapređenje međunarodnog položaja Srbije, fiskalna konsolidacija i razvoj infrastrukture povod da se Srbiji nanese šteta. Eto tako je bila košulja tijesna knezu Pavlu kad se pred Aprilski rat Beograd kao metropola prve Jugoslavije našao između pritiska Berlina da pristupi Trojnom paktu i Engleske da ne pristupi i probija se prema Grčkoj. Jugoslavija je doživjela puč 27.3. i onda je košulja bila tijesna anglofilnim pučistima, generalu Simoviću i drugima. I opet su oni pokušavali izvući komadić neutralnosti i ne biti dio tog pakta a niti se bez britanske podrške suprotstaviti Njemačkoj. I onda je sve palo, mladi kralj je odletio u London, Nedić je postao njemačka instanca okupacijske vlasti, Englezi su opet tražili..sad da se Mihajlović bori protiv Njemačke a onda su izabrali Tita i 50/50 na salveti koja je trajala do 1991., možda ju je ustav 1974.već nagrizao . Takva je zemljopisna pozicija tog prostora i osjećaj da se pokuša ne biti ničiji potpuno a niti izložiti se potpuno. Tito je mogao balansirati između jakih, nema dvojbe da Vučić stalo pokušava uspostaviti slično. Između Kremlja i EU, NATO realno predstavlja interese SAD a ne saveza (bar francuski predsjednik tako već otvoreno govori).

U Berlin se ide po džeparac a u Moskvu po plin i rakete, tako i Turska i mnogi, ne samo Srbija. Berlin želi nemijenjanje granica i nepodjelu Kosova a ovi drukčije i sad..”
“- Izgleda da je neko procenio da je to najbolje izvesti otvaranjem obaveštajne afere, kojom će se istovremeno naneti i šteta dobrim prijateljskim odnosima Srbije i Ruske Federacije – naveo je Bečić. ” dakle krivi su bivši sustanari u SFRJ i opozicija, a nisu, prvi su u sličnim problemima a opozicija naravno. Ali eto tako su morali voziti između čunjeva i u suton kraljevine…ali dobro, što tko hoće od Srbije?

EU se odlučila ne širiti neko vrijeme, time je otvorila prostor jačem ruskom utjecaju u ukupnom prostoru koji se nije još svrstao. Ali oni ne dižu ruke od Srbije nego ju tek drže u treningu živaca. Međutim ni Putin (pritisnut dugo odgađanim reformama i rastom nepovjerenja vlastitih građana koji bi, kao i svi, “živjeli kao na Zapadu a ne žive niti približno”a nije im dosta imati osjećaj da su vojna sila) , dakle ni Putin ne želi da Srbija bude tvrda granica ruskog utjecaja nego da se približava EU ali kao ruski eksponent. I Vučić nije više dobro, on mora priznati Kosovo i ne priznati Kosovo, on…
Vučić nije neka neobrijana nagonska figura, on je tipičan bistar i elokventan vječni pretendent s ogromnom apstraktnom ambicijom kojoj vjerujem da je bilo svejedno u što će se odlučiti ići. On je predsjednik razreda bez inicijalnog zaleđa koji je htio postati car. Ja sumnjam da on ima bilo tvrdih uvjerenja bilo predrasuda i vjerujem da se osjećao kao mlad superioran, iznutra fizički nespreman a gladan uspjeha i da je imao plan provuci se između neba i zemlje bilo kako a da ne strada, istodobno postigne uspjeh, i da tvrđe i slikovitije od sebe iskoristi kao Tom Sawyer a i da hoda po žici i konačno da oni obave sve tvrđe nego je njemu moguće. I da nije vjerovao u skrupule osim u smislu da drži vještinu tog provlačenja kao vrlinu do koje mu je stalo. I mislim da mu do ničeg drugog nije stalo. Šovinist on nije sigurno, on nema uvjerenja koja zauzimaju oblike. On nije zao, on misli da je ključno u životu nemati granica u postizanju a da on mora tako dvostruko jer nije ultimativni vođa. U svemu on nema ni onaj nespretni ali ipak genij opstanka koji ima Milorad Dodik.
Već dugo se na njemu jasno vidi da mu je sve to previše. Između Merkel i Putina, sa stalnom traumom Kosova gdje deset puta najavljuje da se mora mit žrtvovati a i dvadeset puta se vraća po još zaklona koji mu mit pruža, na spoju geopolitičkih utjecaja on..on je čak htio biti mali Tito balansero ali on nema taj čvrsti gard kakav je Broz imao niti takvu karizmu. Nema taj nagonski izvor barbara koji se u metežu uspješno okruni kakve izbace samo najkrvavija vremena. Žaleći isključivo sebe on je sebe i svoje izuzetno nagrađivao i zaplitao u afere čijim ciljevima se nagrađivao za nesporan stres. Krušik je samo jedan primjer, Aleksandar Karađorđević imao je sto puta teže grijehe.
Mislim da on već dugo ne bi dalje i da mu je njegova igra preteška i da se u njoj ne nalazi. I da ne zna put van i da čim omča popusti da se prejako ohrabri a kad se ponovno stegne da se sve više smrzne.
Ali da ona strana u geopolitičkom kotlu kojoj nije bilo drago kad je ubijen Đinđić jer ga je osjećala svojim jača to je sigurno. I špijunske afere će uskoro opet biti tema jer Srbija je zemlja od koje se traži puno i istodobno različito. I ona će ostati između- na način koji zadovoljava umjetnost mogućeg. Usvajat će europske standarde u zakonodavstvu, naoružavati se na istoku i glumiti nerazumijevanje s Hrvatskom gdje je isto potrebno (onom kome je potrebno) iz sličnih razloga. Nedolazak u Zagreb je tipičan takav potez koji odgovara i nama i vama “da smo si malo jastrebovi”. Ne, nitko neće nadvladati. Europska ideja je u velikoj krizi, Moskva se spasila recesije ne jer ima neku stopu rasta nego jer je nema, Erdogan drži ruku na ventilu koji može propustiti milijun imigranata i to naplaćuje. Srbija je točka dodira dva svijeta bez prave gravitacije, pa ni one lažne kakva je bila druga Jugoslavija. Ona je prešutni dogovor geopolitičkih utjecaja od kojih niti jedan nije konzistentan i dosljedan. Snimat će filmove o stradanjima u drugom svjetskom ratu, trgovati i čekati da se u ukupnom svom širem okruženju nešto bitno ne dogodi. Ali da opoziciji u Srbiji izgledi rastu je sigurno. Što ne znači da ih čeka bitno mekši kruh ako im se (kad, zapravo) posreći.