Balkan Featured Osvrti

SMRT OCA I PAD U PROVALIJU, mitski aspekt jednog fenomena

Titovu smrt je narod doživio, kao i njegov život, kao mitsku točku nakon koje ništa neće više biti isto. Nekom dobri Bog, nekom oličenje zla, Tito je religijski pojam, toliko jak da je nezaobilazna točka i svake ezoterijske rasprave o svijetu XX stoljeća – on je Sion, govori šarmantni Milan Vidojević. Pa i desničarska fantazmagorija da “Tito nije Joža Broz” nego ubačeni Rus, dokaz je predodžbe da čovjek kojem se i Himmler divio ne može biti “jedan od nas”.Na fotografiji je, Titu najbliža osoba u pitanju prisustva u svim teorijama o “njima među nama”, engleska kraljica. Kad notorni, u dimeziji karizme, Hasanbegović s prijateljem skida ploču “Trg maršala Tita”, nedugo nakon toga se taj drugi ubija, ovaj ne dolazi  na sahranu, pa… zvuči kao “razbudili ste mrtvog faraona”, konačno.. i ovaj i Bandić su spomenuti u NY Times, jer su pomaknuli ploču s natpisom Tito. A što je Tito…? Ne tko, nego što?
On je mit Oca. Patrijarhat u najčišćem obliku, Tuđman je tek jedan od njegovih rukopoloženih nasljednika i budućih malih otaca, Balašević pjeva “Tri puta sam video Tita”, treći put on je i polja, i dimnjaci i more. Sve. On je cilj štafeta koje se trče po zemlji, ispod mora, zemlja se zaklinje Titu, doživotni predsjednik (kralj), i zemlja su jedno, tako uči Tajna grala.
Freudovski, Tito ruši Staljina iz svog svijeta, Jovo Kapičić na Golom otoku i graničari i Amerikanci, svi su tu i Tito se nakon susreta s Hrušćovom i osnutka Pokreta nesvrstanosti, seli u orbitu besmrtnosti jer… jer iznad njega nije ništa i nitko, pa i Papa kad ga prima… doima se da prima ovaj njega. 
Naravno, kad kumir (s pokrićem, možda, ali, kako bi Srbi rekli “ali ako”) pada u biološku smrt on vuče za sobom. Zašto, to je jasno iz Teorije sustava, pa i stomatologije, prekruta piramida se ne mijenja bez potresa, uzalud 88 ruža za Tita, uzalud kolektivnog predsjedništva, uzalud “i poslije Tita, Tito”, to nije odgovor, mora doći do smaka svijeta. 
Konačno, i danas se, kao i u ratovima 90-ih, izgovaraju imena zaraćenih strana iz rata prije, u kojem je….ipak, drug Tito “komandovao”. 
A on, on jest bio svašta i puno, za Boga ipak nedovoljno. Za Boga ga je htio narod koji je živio kralja Aleksandra, Cara Austrijskoga, Poglavnika, Ducea, Sultane, ujedinitelje, koji je htio da netko, konačno, sjedne na vrh i da vrijeme stane. Čitanke iz povijesti titovske SFRJ su kozmogonije koje imaju kraj iza kojeg se….i ne čini da se nešto još ima dogoditi. 
A to uvijek završi u rasulu. Ta slika svijeta je previše tvrda da zna dalje a da se ne sruši. Mrtvi 90-ih su… mrtvi sa sahrane Tita. Pregaženi od užasa pada Boga u smrt. Za kraj, on jest izgovorio – ako ja ipak umrem. 
Nadam se da shvaćate kako ovo nije tekst o Titu nego o kolektivnom nesvjesnom. I, na mjestu je pitati “a gdje smo sad”? 

Svakako, i obožavatelji i mrzitelji, znaju- nije bio prvi među jednakima. I obožavatelji i mrzitelji nisu, nego zapleteni u kult oca. Pa ga mali Edipi napadaju kroz Tita, a mali dobri a ne bludni sinovi, obožavaju.

photo screenshot

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara