Balkan Featured

Postoji li “regija” i kako postoji ako postoji?

photo Croatia week….

Najtočnije bi na pitanje postoji li “regija” u nekom smislu koji dodiruje sociološko, emocionalno i nadripolitičko značenje područja ex države, najtočnije bi bilo reći “jebi ga, na neki način postoji”. U smislu političke i državne cjelovitosti ili ambicije za time ona realno ne postoji ali zato i te kako ona postoji i to na jedan apsurdan način najviše a reći ćemo koji i zašto apsurdan. Na fotografiji je sigurno simbol svih simbola te činjenice i kohezije koja je opstala a zašto apsurdnim zovemo tu povezanost…pa zato što taj od Vardara do Triglava prostor upravo najviše doživljavaju baš oni koji su se njemu najviše suprotstavljali, vodnjanske konobare baš briga što je izjavio srpski ministar obrane a oči sinjskih domoljuba te naslove ne preskaču, i ne samo to. Kriminalni milje nikad nije zarezivao raspad Jugoslavije, on je makar jednom nogom u Erdutu a drugom pretačući naftu u jugiće i bunareći po Njemačkoj i drugdje poslovao s kolegama svih bivših republika i pokrajina, jugonostalgičari su neki i tako virtualni dio stvarnosti ali pravi interesenti, ljubitelji i pratitelji prostora su mrzitelji globalizma u prvom redu. Dakle protivnici europskog puta, mahom desni suverenisti, oni se u svojoj “odi et amo” najviše i mirišu i komuniciraju, njima je u svojoj opsjednosti udbaškim urotama sve ovo i najvažnija pozornica, drugima daleko manje.

Koliko god svi znali engleski i njemački, koliko god rusofili bili, u ljubavi, snošljivosti, ravnodušju i mržnji, ljudi se “s ovih prostora” kako se to uljepšano i podmuklo kaže, izuzetno prate, čitaju, komuniciraju i povezuju po raznim kriterijima pa punkeri s punkerima, simpatizeri antipartizanskih formacija iz 40-ih s istim takvima i red carpet modni mačori i mace s istim takvima i svaki Zdravko Mamić kao dio patriotske svoje opredijeljenosti bar u svako dvadesetom istupu spomene kako je kad nije bio bogat i progonjen bio sretan i opušten i to hoće reći i kaže da je to bilo “kad je bila Juga” pa smo svi sa pedeset imali dvadeset a gle sad svi imamo pedeset i više. A još nitko nije postao Švicarska iako smo tako planirali.

Pa čak i ti ćevapi su opstali i prenose se naraštajima kao standard i pravi patrioti svih strana ih najrađe naručuju a nisu se navikli Srbi na boršć niti se purgeri vratili u Schneenockerln deserte nego naručuju baklave, Tita psovali ili za njim plakali a spominju ga i dalje i sve je to neka “siđi do reke” mješavina navika, suprotstavljenosti i susjedstva, pa pravi susjedi se i tako najviše ogovaraju, zavide si i ovi istočniji zapadnima zavide na uštogljenosti i standardu, Srbi nama a mi uštogljenim i ukupno standardnijim Slovencima….a zapadni istočnim na raskopčanosti i koliko svaki pravi Hrvat ogovarao Srbe da se ne drže ničeg to uvijek ima u sebi i malo zavisti a i Slovenci nama zavide na prljavim plažama i plavom moru i tu dolaze i razvezuju kesu i peglaju kartice a najrađe naručuju ploščke (plate) s ćevapima a ne zubaca na fete i šalšu s pomidorima.

Tako da će Dinamo-Zvezda još dugo biti više “nešto” nego utakmica s Mađarima ili Talijanima, SFRJ više neće biti sigurno a emocije će se klimatati između pojačano prisne netrpeljivosti i razumijevanja i čitatelji Odjeka su sasvim regionalno raspoređeni i više se hrane ćevapima nego jedu sushi ili soparnikom iako su mahom VSS šuvarovskom nomenklaturom stupnja obrazovanja govoreći. Sad samo trebam pregledati jesam li tekst dovoljno mudro i podmuklo složio da se svidi svima i mogu ga objaviti, da bude jasno da nikako nije jugonostalgičarski niti antiregionalni nego onako lijepo nedefnirano točan kakva stvarnost svega na svijetu i jest.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara