Balkan

Percepcija bezakonja drugdje i u tranzicijskim državama

photo screenshot

I u SAD ima bivših marinaca ili policajaca koji su prešli na “dark side”, svugdje ih ima, oni su jednostavno neke sposobnosti i znanja stečena s jedne strane zakona počeli prodavati unosnije ali s rizikom više s druge strane. Pa u stotinu filmova u tipu Raw deal ima iz sila reda nastalih pripadnika sila nereda a često je to sasvim umreženo postavljeno. Tranzicijski svijet je tu i gori jer  on je i prije bio gori, dok nije bio tranzicijski. Mađarski policajci u civilnim automobilima i izvan službe bi na sitno tražili svoje našim vozačima tvrdeći im da će ih privesti ako ih ne podmažu jer da su brzo vozili i 80-ih a Bugarska je bila za stepenicu plodnija tvornica iskustava privatizacije značke. Ulične prostitucije i nije moglo biti bez sklonosti policije na terenu (teško da je bilo gdje ima) i u zemljama gdje je vladala radnička klasa. Rusija u SSSR je Rusija, tu i nije bilo sasvim jasno kad se postupa unutar a kad izvan pravila. (da budemo jasni kad šetamo kroz prošlost, u doba 2sv rata Njemačka je bila najkoruptivnija u svojoj povijesti pa SSSR a V. Britanija najnekoruptivnija u svojoj povijesti). Ali reketarenje i protupravna naplata od strane aktivnih pripadnika sila reda ipak, sigurno, kao javna tajna, dio je svijeta i vremena divlje tranzicije po principu ” što više na istok to više”. Jer jedna je bitna razlika stava prema kriminalu u svijetu divlje tranzicije i uređenom društvu- ovaj prvi ne vidi bitnu razliku obnašanja vlasti i kriminala, on živi svoju percepciju društva kao sumu, jednostavno kao organsku cjelinu svih oblika moći. Za prosječnog Talijana kriminalac je nešto normalno ali nikako nije on istodobno i ne kriminalac. Pad berlinskog zida je šapnuo i ” sad se može i puno više nego prije”. Moramo reći da je kod nas Karamarko tu crtu produbio i jest uveo dosta reda ali  i moramo reći da jedno nedostaje. Vi u istoj toj SAD imate tisuće i tisuće policajaca koji su to iz uvjerenja. Koji žive i rade na isti način i koji iskreno i, često generacijama u istom pozivu ( ne poslu nego pozivu), razmišljaju, jedu i provode vikende slično, koji drže etički i svjetonazorski kodeks policajca. Mi taj svijet nemamo, tu gotovo ideološku uznositost tim ili vojničkim pozivom. Rat je na prostoru bivše države stvorio skoro potpuni kaos u predodžbi organizirane moći, udbaške strukture su ovladale novim prisilnim aparatima sad prerušene u ekstremni nadripatriotizam a one novopečene snage su se često regrutirale iz sirovog svijeta seoskih đikoša, lagali bi da se moglo razlikovati te geneze navike za svevlašćem jer je bila ta crta tanka i prije. U emigraciji se nikad i neće znati tko je sve bio suradnik službi, služba, a tko iskreni politički emigrant a i među iskrenim bilo je uistinu svega, poslije se to sve pomiješalo u beskrajne isprepletene linije zapovjedanja, polulegalne značke novih službi koje nude gradske stanove i razne rezervne formacije koje su funkcionirale na “udri i javi da se ne talasa” . Nastanak SIPA-e je, koliko god Naser sumnjao u nju, izmijenio stvar, novi Juke Prazine ne osnivaju agencije za naplatu pa sa dobermanima nastupaju na TV, nema ni deložacija po ” nije naš pa udri” principu a niti naše Ministarstvo obrane ne izdaje (više) rješenja s kasnije neuspjelom imovinsko pravnom ambicijom prejudicirati  vlasništvo tako kao sredinom devedesetih. Ali elite, neke bar  elite, ne libe se pokazivati sa nepravomoćno osuđenim teškašima koje progoni sam Ured za zaštitu ustavnog poretka, sveti Bože, nije stvorena čvrsta klima uvjerenja da se nešto ne radi. Pa, recite, kako da u gradu kojim vlada gradonačelnik sa toliko paralelnih kaznenih postupaka protiv sebe i kome predsjednica obećava nositi kolače u zatvor ako bude zatvoren… kako da u tom trenutku neki pitomac koji uči za padobranca ili je već bio, neki komandos, vidi tu granicu tako crno bijelom i čistom. Tako jedino da vjeruje u svoj poziv, i ima toga bitno više nego se misli. 
Ali da je imati invalidsku  mirovinu iako te nije pogodio metak nego si imao pijan prometnu nesreću u pozadini nešto što pojedinačno javnost realno osuđuje… ne osuđuje jer to se još pika kao snalažljivost. Kako i ne bi kad su pola imovinskih kartica političkih prvaka pisala braća Grimm. Nije niti imati lažnu diplomu pa biti otkriven i otpušten nešto sramotno kao ne etično koliko je sramotno jer su te otkrili i to je tako. O bespravnoj gradnji da ne spominjemo. 
I tu je čvor koji se tek raspliće i polako nastaje neki mirnodopski, neki klasični i građanski stav o društvu koji, to je jedino bitno, vidi jasnu crtu između ” ovo ne smijem” i ” ovo bi se usudio ali neću”. 

Najvažnije- javnost je, ne neka von oben sila, ne politika, nositelj najvećeg pritiska da ovo bude bolje. I to se, uz štetne bjegove u anarhizam, upravo događa.

Mi tek stvaramo percepciju bezakonja kao stranog tijela, koliko god je ono neizbježno.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara