Balkan Featured

OSNOVNI PROBLEM SRBA U HRVATSKOJ OD 80-ih DO DANAS, OD STOJČEVIĆA DO PORFIRIJA

Imajmo svijesti da je ovo kratak tekst a ne temeljita povijest zadnjih tridesetak godina jedne konfuzne ali logično konfuzne kolektivne životne pripovijesti za koju i nije sasvim jasno tko joj je kolektivni glavni lik. Ali stane tu bitno a… bitno je ipak najbitnije. Kako se ogromna većina sudionika rata nije aktivirala u braniteljskim udrugama a i identitetom nisu nešto posebno “branitelji” nego žive sasvim izvan toga osim što nekad nešto ispričaju ili jednom u životu i traže pa najčešće ne dobiju.. tako i Srbi u Hrvatskoj, hrvatski Srbi, kako god ih zvali, većinom se niti tako nešto posebno identificiraju, mnogi se i vrlo malo ili nikako tako i osjećaju, svoju krsnu slavu sigurno jednoznanenkasti postotak tih ljudi obilježava a jedva nešto više i zna ili je uopće aktivni vjernik u crkvi koja se nacionalnim imenom i zove i tako se postavlja kao nešto bez čije pripadnosti baš i niste neki Srbin. Prosječan Srbin u Hrvatskoj nije “veliki Srbin” nego dapače, nije to “veliki” jezikom onog You tube Ulemeka i sl, ovi austrijski Srbi s Korduna i Banije /Banovine nisu bili neki vjernici niti posebno žestoko Srbi niti prije dvije stotine godina, ovi dolje su bili, ajmo to reći žešći i više su bili prisutni 40-ih u četničkom pokretu nego ovi u ex sjevernoj UMPA zoni. Biti četnički sin i nije u SFRJ bila nikakva prednost a biti Srbin i crven davalo je nekih 20% više prednosti nego biti samo crven. U Jugoslaviji su Srbi u Hrvatskoj uglavnom bili pristaše komunističke stvarnosti jer su osjećali da ih je pokret kojem je na čelu bio Tito spasio ispod ustaškog noža i bitno uvećanih ali i bez uvećanja užasnih brojeva žrtava tih noževa, više su se osjećali Jugoslaveni nego Srbi i mahom su, kao i svi, sve više živjeli u gradovima. I tada je srpstvo bilo politička prednost i Stanko Stojlević je tako napredovao ali neki tamo obični ljudi i nisu. Tako je prosječni Srbin u Hrvatskoj živio i živi u gradu, ne ide na bogosluženja, ovi neobrazovaniji su uglavnom znali biti noćni čuvari u državnoj zaštitarskoj Sigurnosti a i u miliciji i nosili zulufe još kakve je nosio car Franjo. Oni karijeristi su mogli lakše avanzirati ali aritmetički nije to bila neka ogromna cifra tih ljudi. Velika većina živi tada “jer slušamo ploče i sviramo rock”. I grozi se nacionalizma a početkom 90-ih mora birati stranu između dva nacionalizma ili odlaska u inozemstvo ili “kako ispadne”. Jer nije ta lojalnost koju su trebali prepoznati kao svoju bila tek tako, bio je tu KOS, bile su deložacije raznih bandi pod krinkom borbe za hrvatskiju Hrvatsku i bila je pobuna najgorih četnika protiv Zagreba i Hrvatske. To je vrlo uzak prostor za biti u njemu.Jer raspad Jugoslavije dobija svoj zamah upravo srpskim nacionalizmom koji 1989. na Gazimestanu postaje prekretnica. 1990. Hrvatska ulazi u pak svoj revanšizam i biti Srbin postaje problem. Prvi je problem što oni postaju označeni kao kolektivni krivci za ono što se naziva “srbokomunistička Jugoslavija” a drugi je… tek na izgled apsurdniji. Skidanjem sa svih službenih kapa crvene zvijezde i povijesni revizionizam koji se nameće vrlo ekstremno ih gura “u desno” i u žešći i antihrvatskiji identitet a tamo ih čekaju “ovi njihovi” koji će ih ostaviti 1995. Lojalni Srbin u to vrijeme treba biti antisrbin jer mora pljeskati ružnim riječima o srpskoj naciji koje izgovaraju vođe tipa Stipe Mesić a nelojalni je među redovima čak i više dobrodošao. A jedne strane linije razdvajanja i balvan barikada Babić i Martić a s druge… Prvo Đukić sa jednim lošim pristupom a kasnije Pupovac koji vozi tako da od svog identiteta radi građansku političku priču a manjinsku politički koristi ali da… jednostavno “ispada da se Srbin u Hrvatskoj” može biti samo preko njega. I obični Srbin u nekad okupiranom prostoru živi loše, jako loše kao i svi i još malo gore. Obični Srbin u gradu živi kao i svi. Aktivni Srbin živi bolje nego neaktivni i to je loše. I njega ovi prvi ne zanimaju uopće kako niti uopće politički aktivni ne brinu za program ili ideale nego im je to alat snalaženja. I tako i sad, prosječni gradski a i seoski Srbin u Hrvatskoj služi kao alat prednosti ovih aktivnih po srpskoj liniji Srba… i tu isto sliče oni na branitelje jer se oni isto umnožavaju, u njihovo ime se kune i stječu poeni, bodovi dakle, a oni niti što imaju od toga niti ih tko što pita a i njih to ne zanima previše. Prosječan sudionik rata i prosječan Srbin u Hrvatskoj su apolitični i blago razočarani jer se u njihovo ime broje pare koji oni ne misle da su njihove ali im je ipak krivo. Na sve je tu i pravoslavlje koje se jednako postavlja vlasnikom srpstva i koje hrvatstvo u toj ulozi priznaje, skoro kao dio tandema. I to pravoslavlje se dijelom sotonizira a dijelom se sluganski i nadri intelektualno, salonski obožava. Dakle osnovni problem sa Srbima u Hrvatskoj je što oni nikoga i ne zanimaju kako i nitko politiku ne zanima ako od njega nema koristi… osim ako su “baš Srbi” a to je više posao nego odraz stvarnog identiteta. Pa bi “pravi takav Srbin” da bi što vrijedio morao na sve ovo svoj identitet dokazivati još i pravoslavljem Srpske pravoslavne crkve i vikanjem da je Srbin ili da je… na neki način “protiv Srba”. Tako da bi ti Srbi danas trebali biti građanski Srbi… pa su time manje Srbi nego su građani. Ili da bi bili Srbi slaviti Svetog Panteliju kojeg najčešće nisu čekali njihovi majke i očevi kroz razdoblje mraka. Usput, mnogi dileri i kamatari su u 90-im bili Srbi i ništa im se nije događalo, dapače je sve cvalo. Događalo se običnim Smiljkama i Jovanima koje su gnjavili i Arkan i Tomica i Stjepan, sve ovisno s koje strane balvana su se zatekli. Pa još na kraju potjeralo preko Drine Miloševiću koji ih nije volio. Da, 90-ih bi znalo biti da je sin bio u Hrvatskoj vojsci a roditelji su drhtali od “raznih” a ako su se zadužili bi ih posjećivali Srbi iz krim miljea i gnjavili u sred Zagreba na korak do ovih koji su deložirali. Nije neka logična priča na prvi pogled ali zapravo jest. Jedina utjeha, nisu ništa bolje prošli niti drugi ljudi. Šteta jedino što i politika ovog vremena ne razumije da je štetna prema svojima. U pravilu neku politiku koja je opće korisna i nemamo na jelovniku.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara