Balkan Featured

O PRVE DVIJE ŽRTVE RATNOG SILOVANJA KOJE SAM SREO

Pa i nisam ja bio educiran za ništa, imao sam tada tri godine prava, tek preko  dvadeset godina života, trešnjevu lulu, i par mjeseci.. na trenutke izuzetno stresnog ratnog  iskustva prve ratne godine, sa ekstremima za koje bi  inače pomislio da će me progutati, da ću ih sanjati, a ne sanjam niti su me progutale, nastanile su se u meni kao neki oblik prgavog vitalizma koji još traje. Pa, možda i vrste fizičkog samopouzdanja koje sam nabrao i kao igrač rugby tima, i kao redar po koncertima, konačno i s iskustvom  zapovjednika sedmorici skrpanih ljudi koji pucaju i na koje se puca, a nekad i budu  nešto dublje u šumi od drugih skrpanih vojnika. 

Nakon toga, i za zadaće ponekad vrlo riskantne, u pravilu mučne, i često naporne, bio sam manji, ali potreban i bitan plaćenik raznih međunarodnih udruga, kakav i treba takav, realno i povezanih svrhom i personalno. Ex redar, iskusan sa ljudima i problemima, spreman “ići svugdje”, i saznati, obaviti, pomoći, odmoći, na granici humanitarnosti i drugog svega što se događalo i što je trebalo na Balkanu učiniti, pa da se on smiri. Evangelische humanitäre Hilfe nigdje i ne piše da je postojala, druge malteške, ženevske i da ne nabrajam. Moje je bilo da stignu pelene gdje treba, da saznam gdje nestaju pelene i mlijeko u prahu, da saznam zašto je neki Finac, humanitarac nestao iz Osijeka, i tko je uopće bio. Pa kako da se dogovori da neki kamion ipak stigne a da ga Srbi ne pregledaju previše znatiželjno. I izbjeglice, more izbjeglica čiji težak miris pamtim tako vjerno da ga mogu prizvati da ga uistinu opet osjetim. Doslovno smo ih preuzimali na izmaku volje da žive dalje. Sve je ovo bitno grublje, bitno jadnije, običnije i bitno stvarnije nego ovo vrijeme može razumjeti, i ovaj tekst, realno, ne vjerujem da će se razumjeti.


Spašavao sam ljude, tada. Od užasa direktno, nekad i negdje od toga da ih odvedu u mrak, od gladi, bijede, pa i vlastite pohlepe, ako bi krali te pelene, one su bile, pa mlijeko u prahu, crna roba  po vrijednosti odmah iza ” ostati živ”. 
Tada bi mi pravoslavni svećenici poslali nekog s rukom pisanim “ako možete, ako Boga znate, pomognite ovima, u nevolji su.” Surađivao sam sa svima, mogao sam u opkoljeno Sarajevo poslati pakete brže nego država, poslati tamo po nekog, znao sam tko od svih na terenu postoji, tko iza koga stoji, čega se tko boji, i kako se može koga i što nagovoriti. Eto. A ovo je uvod. 


Kasnije… dolazile su silovane Muslimanke, često su i upravo  svjedočile ubijanju svojih najbližih, silovane su bile često i serijski, i ovo je do sad sve tek  uvod o jednom slučaju. 
Majka i kćer, kćer nijema od dana kad su ubijeni pred njima otac, brat, i pas, i blijeda kao kreč i kad su silovane. Majka ipak, majke su uvijek majke, i one bi bile manje zamrle, one su i takve, još brinule, vodile, čuvale. Tako da je majka i davala znakove kontaktibilnosti. Nisam znao kako s njima kad je to počelo. Sjedio sam preko puta i, a bilo je tu još puno ljudi koji su čekali, i to bi išlo dalje, uglavnom u Švedsku ili Njemačku. Ponavljam, nikakve edukacije nije bilo za mene, a htio sam samo da uzmem neke podatke, organiziram, a najviše da kćer progovori. Čokolada je, inače, strašna stvar. I drugo, sve se to sruči na tebe, a ti se još jednog sramiš. Toga da želiš živjeti dalje. Odmah. To je njih mučilo, one su se osjećale krive, i za što im se dogodilo, što su žive…ali i zato što žele, u sadašnjosti, osjetiti da život jest  i podnošljivo mjesto. I, instiktivno, ja bi ih počeo čim počnu odgovarati očima, lažno a na prstima, tobož i zadirkivati, da im zavidim što idu dalje. pohvalio bi maramu, rekao sam toj  majci da joj je kćer lijepa. Osjetilo se da to kažem na način koji tek podsjeća “da je na sigurnom”, a ne da sam i ja neki predator, jer moja se pozicija činila beskrajno jača, ne manje nego kad zarobite nekog. Glas to kaže, tekst je tek dobar ako je glas takav da on prođe sva ta nepovjerenja. Nisam nikad spominjao što im se dogodilo. I kćer se uskoro nasmiješila. Otopi zgaženo ljudsko biće najviše kad ga se tretira bez patetike, bez “znam kako ti je”, pa kako da ja znam kako im je. I najvažnije, zgaženi i zamrli žele osjetiti sadašnjost. Oni žele komadić života u sadašnjosti a sve drugo je sporedno. Na kraju bi, to je najveći uspjeh bio, doživio i da mi se, skoro bez riječi, “malo i narugaju”. A to ipak znači – svoji smo. Ali povjerenje je stvar osjećaja a ne teksta. 
I kasnije, kao i tada, postupao bi tako. I kako bi se tko ohrabrio “biti bar malo dobro”, a to je jedino važno, ja bi se postavio kroz šalu  npr – pa idemo sad, tu gubim vrijeme s vama a, gle koliko još ljudi moramo (o, je važno, jer “mi” je važno, pa i one su dio toga mi) . Tako i s bolesnicima, ja sam jednog svog našao jedva, i operiranog, i bez potkoljenice, i uskoro sestrama galamio da se ovaj “izležava a cure čekaju”, ili slično. A on je opleo  “pa majku ti tvoju….”, ali već i veselo, jer je živnuo. I već je sve bio malo bolje. 

Danas, 2021., skoro je trideset godina prošlo, ja sam siguran da tko ovo čita će reći… ili da lažem, što se da dokazati suprotno iako me nije briga, ali  puno vjerojatnije da sam loše postupao. Ali….


Na tim ženama , ono što je bilo veličanstveno, to je bilo da se život u njima borio i dalje. Da su htjele taj život, usprkos svemu. To je beskrajno, možda i jedino vrijedno u ovome. Nikad se nemojte predati.

Ali to je tako bilo, to je stvarnost, povijest. Geschichte. Može reći tko što hoće, mora, tako svejedno. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara