Balkan Osvrti

O DEVEDESETIMA, VRLO OZBILJNO

Jedino što se može etički održati, ako se kaže o devedesetim, to je – ne ponovilo se. I to svatko ima pravo i razloga reći, pa da se ne znam koliko snašao, obogatio, stradao, ili jednostavno prespavao kod strica, da mu ne uruče poziv. Pa u Novom Zagrebu, ili Novom Beogradu… čak mislim da su, često, i ti oboljeli od PTSP, jer je izrazito moralo biti stresno tako živjeti “na šušanj”. Išao sam to jutro kupiti putar i novine, držao sam putar u ruci i prislonio ga, hodajući i nehotice na betonski rukohvat, gledajući sravnjeno sa zemljom selo ispod naslova “Banija gori”, samo sam gledao fotografiju, i slijedeće što sam osjetio je bilo kako mi beton struže jagodicama prstiju, putar je ostao putem, razmazan, i papir u koji je pakiran, i tako je počeo rat za mene. 

I, koliko se god tješili, hrabrili se, lagali, bilo je strašno. Još dok je bio pred padom Berlinski zid, još uspavane od posustalog socijalizma, bacio je Milošević Srbiju u mješavinu kosovskog mita pod egidom “antibirokratske revolucije”, polako ga  okretao i jasenovačkom, a tako se i taj pad u “krv i tlo” proširio federacijom za koju se vidjelo da neće izbjeći da ju prošaraju kolone izbjeglica, natopi more krvi, propara milijun krikova, i da se… možda nikad taj prostor neće izliječiti svog životinjskog karcinoma. U kojem sam, da, bio bio jedan sićušan eritrocit na vjetru.

 Da odmah budem jasan, ja se Radi Šerbedžiji i drugim ljudima koji su se na vrijeme sklonili, izgubili privremeno mogućnost ljetovanja, uopće ne divim. Oni nisu nikakvi heroji zajedništva i ljubavi, oni su se samo sklonili, sretno im bilo, ali ništa nisu oni time posvjedočili. Više osjećam svojim čovjeka u kojeg sam pucao iz blizine jedne neispavane noći, među gorućim kamionima, i on u mene ali sam se ja brže rušio od straha nego on, i bolje prošao. Mi smo neka karmička točka spajanja u užasu, možda se jednom i sretnemo s druge strane rijeke Stiks, ali vihor koji je pokupio obojicu jest bio jači od obojice, i iskustvo savladavanja probave, a to su (i slatkast, težak miris čovjeka u raspadanju), za mene devedesete. Imali smo obojica dvadesetak godina, ništa nisam sad antiratno rekao, niti antihrvatski, i ja ljude koji mi se unesu u lice pa mi tumače podrugljivo da sam trebao sve to izbjeći, kao oni, jednostavno žalim. Jedno jer ne vide da su taj čas u opasnosti bar od neugodnodne polemike, drugo jer ja nisam htio da Beli orlovi ulaze u naša sela i gradove, a oni su s tim mirno živjeli. Uzalud te priče. I nije Mira Furlan nikakva heroina, niti posebna žrtva devedesetih. Žrtve su žene na traktorima koje su bježale 91 pred JNA i raznim Martićima, i 95. pred istim vihorom, koji se okrenuo. I bio neselektivan. Da, meni se gadi kad netko ne shvati da su ti koji su se na traktorima kretali prema svom očuhu Beogradu, isto žrtve, i jesu žrtve, i ja ih sasvim razumijem.

I ono pred čim su bježali nije bilo nego mogućnost da budu žrtve i bezumne osvete, a koliko god bila ta osveta za pretpostaviti, i dio jednog ukupnog klatna, oni su žrtve, i naše žrtve. I ja ih duboko žalim, i duboko prezirem one koji ih vide kao nešto drugo. 
Propatili su ljudi, kuće su spaljene i minirane, nismo znali mirno živjeti drukčije ali dalje, i to je loše. Još gore je da iz tog užasa želimo proizvesti učinke da bi trebali vladati ovi ili oni, i to uz sve ovrhe, kamatare, drogu pred školama, i film Južni vetar. Koji je korijen svega, jer ta idealizacija je uništila Srbiju, a i posljedično sve nas.


Nadajmo se samo jedno, ne ponovilo se. Ja ću ovo uvijek govoriti, i pred hotelom Moskva, i u Čapljini, i Tešnju, ima me na sve tri lokacije, nikad neću voljeti da netko vojsku pozdravlja “Tekbir”, uvijek ću gledati ispod oka na “kad si upoznao Arkana” levijatanaše, i na “Tomica je bio heroj”. I uvijek ću voljeti Hrvatsku. Duboko i strastveno. I groziti se nad svim zlom u ime moje zemlje. I svog zla devedesetih koje smo, baš svi, prošli. I uvijek ću, kad osvoje medalju ovi preko Bajakova i drugih graničnih prijelaza, reći “bome, svaka im čast”, možda neki put i “majku im jebem, svaka im čast “, ali to je samo prisnije rečeno ovo prvo. 

Zato o devedesetima, samo…ne ponovilo se. Fotografija znači- ne želim da vidite što smo mi vidjeli. Ne bi spavali. Staricu kraj Kupe koju je pogodio snajper u glavu, kad je išla obići stoku, recimo. Ako i bi, onda kako je bude unuke, bez pol glave, nadam se da ne bi. Jer ako bi….nije takav lako biti.