Balkan

Niski udarac popularnosti, zarobljeni u prošlosti

photo – moj TV

Vjerujte da svaki virtualni medij raspolaže instrumentarijem “tko, gdje i koliko čita” s prikazom informacija o kojem KGB i CIA nisu mogle sanjati u doba hladnog rata. I vjerujte da ako čitanost ide u neki  dan ispod plana jedino što pomaže je spomenuti teme koje obrađuje najskuplji film jugoistočno od graničnog prijelaza Bregana a to je film “Bitka na Neretvi”, i vi ste mirni da će se graf uspraviti duplo nego da je pet viktorijinih anđela u donjem rublju prošetalo po naslovnici. Ljudi će biti u sebi za i protiv tih zaraćenih strana ili čak glasno, to je neki niski udarac u svijetu čitanosti. A sjetite se da osamdesetih godina prošlog stoljeća to nije bilo tako, mladi su se dijelili na šminkere i punkere, na svašta drugo, ali partizanske filmove se već gledalo jer se moralo a ne bez daha. Danas niti nogometnu utakmicu svjetskog prvenstva ljudi ne znaju komentirati da ne vide Bondarčuka i Ljubišu, zaraćene strane od prije preko sedamdeset godina koje pretrčavaju šumom ili se lome po kršu i lome se koplja po birtijama jesu li ovi oslobodili ili osvojili, okupirali ili pomogli i nevjerojatno je jedino to u ovome što ljudi misle da je to tako bitno zato što se još nije javno priznala i dogovorila objektivna istina “tko je koga”.

A pravi je razlog toga, osim što se iz središta moći potiču ekstremne ideologije tog vremena, vrlo jednostavan. Nezadovoljni stariji koji se nisu snašli i nezadovoljni mladi koji se boje hoće li se snaći..trebaju krivca za to što su nezadovoljni. Jednima je kriva činjenica što je jugoslavenski raj prestao postojati davno u prošlosti ali njima se čini da jučer. Drugima je kriva činjenica da je jugoslavenski pakao, doduše prestao postojati, ali da su te paklene  strukture još uvijek tu i razvodnile su svijetle ideale koje su iz tog pakla izvele njih i njima bliske. I tu neće jošdugo biti pomoći a osobito jer ta dva raspoloženja pogoduju geopolitičkim, tektonskim, pločama koje se dodiruju na prostoru gdje se toliko slavno palilo, ubijalo, klalo, osvećivalo i oslobađalo.

I ljudi čak priključenje Makedonije u  NATO savez ili poskupljenje struje, činjenicu da ih boli želudac ili da su platili kaznu zbog brze vožnje, stavljaju u kontekst kako iza toga negdje u dubokoj pozadini sjede Sava Kovačević i Jure Francetić i trljaju ruke kako im dobro ide, smišljaju promjene naziva ulica trgova i škola i vesele se. A to nije tako, oni su, bili u istom košu ili ne, bili davno i nisu dočekali niti prve Nijemce koji su vrlo brzo nakon prave bitke na Neretvi počeli dolaziti na Jadran.