Balkan Featured

Iseljenici danas i njihove emocije

Kad bi Safet Isović još davno izvodio “Tebi majko misli lete” u kakvom njemačkom gradu pred ljudima koje je sustav opisivao kao građane na privremenom radu u inozemstvu cijela bi dvorana bljeskala kao rosna livada jer u svakom kutu oka bi bila suza ili dvije, i Miloradu i Anti i Midhatu. Možda je samo Šemsa Suljaković bila smrtonosnija za lomljive i staklene predmete ali to prvenstveno iza isplate plaće, ova pjesma je u svako vrijeme bila jednako teška, privlačna i ljudima bliska. Ali uvijek je, koliko se god odgađalo, postojao plan za povratak. Mladi stručnjaci, još u dvadesetim godinama života, nisu tako odlazili kao zadnjih godina i iz svih krajeva iz kojih su tada najviše, ipak, odlazili ljudi da bi se u mercedesu 123 ili 124 linije vratili i bili stari, možda malo i s naglaskom a sasvim dobro i bez. U Irsku nisu odlazili i nisu odlazili da bi, u velikoj mjeri i parovi, tamo baš pustili korijen i usavršili se u poslovima na način koji možemo zvati karijerom. Mi smo razgovarali s dosta tih ljudi i shvatili da oni mahom prolaze nakon što autobus stigne tamo negdje, tri stadija. I da svaki od njih ima svoju emocionalnu fiziku koja se poklapa kod većine ljudi s tom sudbinom za koju ne bude sasvim jasno jeli životni poraz ili uspon i iskorak.

Samu odluku o odlasku..izuzmimo manji broj rijetkih iseljenika kod kojih je odlazak razvojno logičan jer su tako u nečem napredovali da im je tu tijesno kao što je Dražen Petrović iz Šibenika stigao u Zagreb, zatim u Španjolsku i dalje u SAD a to je stvar razvoja jer je on bio košarkaš a ne iseljenik. Tako je mogao biti i fizičar. Odluku o odlasku ljudi donesu tek kad se sužive s činjenicom da u domovini neće moći ostvariti solidnu egzistenciju ili onu koju vide dugoročno zadovoljavajućom. I sam odlazak, uz svu intenzivnu nadu, bude iznimno bolan.

S dolaskom kreće stadij snalaženja. Imali već ugovoren posao, što je uglavnom tako, ili čak ne- postoji i oko smještaja, prijevoza na posao, zadovoljenja osnovnih praktičnih pitanja, period koji većina doživi tako da ga i ne doživi nego protrči, u nekom stanju odgađanja šoka. I taj period ne traje dugo.

Potom oni ulaze u stadij prilagodbe, u kojem proživljavaju i usvajaju činjenice koje ih okružuju i nostalgija je tu najsnažnije prisutna, ljudi se istodobno hrabre i tješe a često i uvjeravaju da će se vratiti i da će se navići gotovo istodobno. I to traje. Emocionalni odnosi prema društvu, možda i emocionalne veze koje su htjeli zadržati ali taj netko nije htio s njima, sve to ili popušta i blijedi ili ne, ali postaje drukčije. U tom periodu njihove satnice još nisu osobite. polako usvajaju običaje i navike nove sredine, multietničnost, shvaćaju koliko su im neke stvari skuplje i nedostupnije nego su mislili, treće pivo u pubu je možda veći luksuz nego “kod kuće”, ljudi često promijene posao zbog kojeg su došli i više ne režu luk nego raznose knauf, zatim idu na još bolje plaćene poslove, možda i stručnije i stječu sigurnost u sebe ili se jednostavno vrate. Rijetko se ti koji se vrate kaju što su se vratili.

Stadij ukorijenja počinje kad emocije zadovoljstva postignutim dosegnu emocije nostalgije za starom sredinom. I ljudi ih prihvate, ne progone ih ili guše nego ih više osjete kad se prvi put vrate na odmor ili, teže, na neku sahranu ili svadbu. Svaki put kad krenu “na jugoistok” i stignu, oni se iznenade u sebi kako im oni za čijim društvom su čeznuli budu za korak dalji i ne dalji kao isključivo za atom više strani nego ih doživljavaju za atom više kritički, čine im se inertni i manje vitalni. Ima tu i samozaštite jer kad uložiš sebe u neki projekt onda se s njim čovjek i srodi i poistovjeti, tako i sa životom negdje drugdje. To je trajan period. Oni su sad emocionalno vezani za ljude, stambeni i socijalni prostor koji im više nije nov. Oni imaju svoje mjesto za izlazak, dućane, čak i brandove koje vole a koje njihovi rođaci “dolje” uopće ne poznaju.

I ako Halida i “Tebi majko misli lete” slušaju na You tube sami u sobi i nakon što im nešto nije pošlo za rukom ili im je izmaklo, onda ih to pogodi i za dvadeset godina ali i Azra jednako i vrijeme njihove prošlosti koje..jednostavno nije bilo tu. Sve ostalo je tu. U pravilu ljudi osjete sigurnost na ulasku u taj treći period a ona je tiha ali najsnažnija emocija.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara