Balkan

I KAZALIŠTE “BOROVO”, I BORBE PASA, DIO SU ISTE, KONTINENTALNE MREŽE KAZALIŠTA, S NO PAPER PARTITURAMA od koje mnogi (s obje strane svake granice) po malo štipaju, ili jer posao ide, ili jer “ima i gorih od nas”

Pa, u mojoj zemlji 27.7% mladih ne može zamisliti dan, a da ne sluša na 93.6Mhz Extra FM i Draganu Mirković, ispred samog Hrvatskog nacionalnog kazališta mora policija rastjerivati mladež koja cupka na melos da zasvrbe palčevi, kako vrijeme niti Rankovića, niti kralja Aleksandra nije moglo zamisliti. Jer u doba Rankovića se slušao Ivo Robić, sunce mu kalaisano, i Đorđe Marijanović. I poudalo se pola estrade u Beograd, pa ako se i rastanu…. eto opet u Beograd (ali kakav Beograd je pitanje), a kad Porfirije progovori mora branitelj tvrdih argentinskih korijena Hedl raditi reda u predvorju da svi stanu koji žele čuti da Srbi ne daju Kosovo. I ne udaju se tamo naše djevuške uz Gileta i Električni orgazam, nego uz najdilerskiji glazbeni i svaki šljam. Stevana Mokranjca su zaboravili, pa i narodskog Tomu Zdravkovića. I više će okupiti hrvatskih mladih kazetofon sa Extra FM i boca loze nego A-HSP u Srbu, dokazujući da je priča o ustanku lažna i da se okretalo katoličkog svećenika na ražnju. I više se naši ustaši pale na svoje srpske kolege, onaj kokainski šarmer bujičar uključuje i citira Šešelja, a ne Čanka, bratstvo i jedinstvo je i veće i toplije kod crnih nego ikoga. I ne čudi, jer bar pola ikona crnih vrckaju guzicama kad hodaju, nabeđeni ljevičari imaju guzice kao umivaonike, ali ne vrckaju. Ovi vrckaju. I gledaju u crnije i krupnije od sebe kao srne u jelene. Tako da Srbi nisu ubili Arkana, ne bi se čudio da ga zovu na tribine, i upravo crni, a eto, mlaki i anemični, kao, ne daju. I trljaju ruke jedni i drugi, prvi da posao ide a drugi da “eto, ima i gorih od nas”. Prošao sam bar plamičak rata 1991-1995 . iz dovoljne blizine, svakako dovoljne da sam morao doslovno prekoračiti mrtvo tijelo, i njihovog i našeg dvadesetogodišnjaka, vidio sam tih tijela više nego… pa, recimo da više nego sam puta prešao Bajakovo, a prelazio sam ga.I pozdravljali smo s “V” kao Churchill, netko bi stavio tu i tamo krunicu, sviralo je iz izbušenog TAM-a, Kreni gardo, i Hrvatine, da, ali…. hrvatska mati, Srbe ćemo klati, pizda mu materina, nije sviralo niti je tko pjevao. Bio sam klinac, na dan katoličkog Uskrsa, negdje 80. ili 81. se pucalo u Trnju, pred zoru, bila je to vojna vježba rezerve JNA i Teritorijalne obrane, moj stari je bio bijesan. Baš bijesan.I ponavljao je, dobro se sjećam – kome ovo treba…. pa, tata, nije niti sad bitno drukčije. To je jedna ekipa, djeco. U par, na jednoj razini spontanih a ukupno sigurno ne, manekenskih falangi, čaranih i Rubinom i Badelom. Koje se natoči i odveže lanac kad to treba da se orbanizira od Hrtkovaca na zapad i natrag. Jer grobnica onom četniku Šokočaninu, i Srbe ćemo klati, nisu nego stvar grobničarskih vlasti i redarstva, a paljenja hrvatske zastave u Beogradu, niti žandarmerije. To i ne zaslužuje biti u novinama, i ne bi bilo da se ne radi o teatru u žanru. U bilježnici bi, lokalnog dežurnog pisalo da se narušavalo javni red i mir, da je smjesta primjena sila na jednom od, i da je u selu do u Renaultu ukraden radio. Taj teatar, kao i svaki, hrani višeslojno. A, kao i u svakom, skoro svatko je malo poentirao. Na europskom i regionalnom tržištu gadarijama, recimo bar da je taj teatar čvrstorukaški, od Vasilija Blaženog do obala Atlantika. Ali, kako je povijest ne jednom pokazala, to je opasan teatar. Sa no paper ulaznicama.