Retorika predsjednika Vučića, kao i svaka kad hiperdimenzionira nacionalne emocije, upućuje na prihvaćanje stvarnosti, stvarnost je željezno “Nein” prekrajanju granica, izgovorenog od Angele Merkel koja drži u jednoj ruci novčanik a u drugoj natpis “tektonske promjene u dvorištu EU, ne puštam pa makar skapali od gladi”.
Milošević je ovim, već znamenitim govorom u Sjevernoj Mitrovici, značajno rehabilitiran i avanzirao je u još jednog nacionalnog junaka koji je ostao nesvršenih i neshvaćenih planova i postignuća ali će grijati srca upravo zbog svoje tragične, velike, uloge koja je završila porazom. Vučić je neumoran balanser(o), on je majstor prikazivanja kompromisa kao junaštva. Dio u kojem se u Kninu nikad nije vijorila hrvatska zastava….budimo svjesni, znači hvatanje zaleta.
On nema autoritet Miloševića, Šuška, on je zadivljujuće neumoran žongler, a autor se članka sjeća…
Hrvatska je u Srbiji naslijedila diplomatska predstavništva, uspostavljena su 1996. u tadašnjoj SRJ – ambasadu (veleposlanstvo) Republike Hrvatske. U srpskoj se skupštini vodila se o tome jedna burna rasprava u prisustvu, možda najspektakularnijeg haaškog pritvorenika, i u jednom trenutku je jedan diskutant prešao granicu antihrvatskog žara a Milošević je dao znak očima “da je dosta”, i tako je Srbija (SR Jugoslavija), priznala, zapravo, da Hrvatska ima u Srbiji legalnu ambasadu. Vučić nema tu “tko te šta pita” snagu.
No, kad se popušta, onda se najviše grmi. A najapstraktnije. Vučić je inteligentan i oprezan igrač koji se bavi zastavama u Kninu, usput, u Kninu je prije 1995., izvješena zastava crveno-bijeli-plavi, 1944. Istina sa zvijezdom ali se na tvrđavi digla trobojnica s gornjom crvenom a donjom plavom prugom.
Vučić ne želi biti tragičan poput Miloševića, on će poentirati na “onom poslije”, ono prije će zamaskirati koliko god može.
Dodaj komentar