danas smo moj amice i ja evocirali tu nelagodu koju je potkožno nosila ekstatička i ritmička glazba šemse suljaković iz 1986. kojoj smo bili izloženi koliko i cijeloj niski predosjećajnih i gotovo srednjovjekovno mističnih znakova u duhu kako se nešto sprema. ona pjeva jedno a ispod glasa šapće taj zvuk- spavajmo još malo pa kud koji, bit će od drine do kupe što će se zaplesti u šipražju što voda nosi, vrijeme je tu.
mi smo na jedan amorfni način bili i tada svjesni toga, zračilo je iz svega i u suton bi protrčalo mrtvim kutem naših vojnih objekata, stražara i rampi, sjena koja ne vuče na dobro. drukčije se čuje vlak u daljini kad se sprema rat i drukčije huči rijeka, tvrdim, to je ona apokrifna legenda predestiniranog metka s imenom onoga kome će ući među plućna krila ili u tjeme. u svemu taj sat ostavlja traga čemu otkucava njegovo vrijeme i najavljuje neko drugo.
a šemsa je imala očito tu spontanost da je stala na put tom zračenju koje je iz nekog sasvim suptilnog prostora dovikivalo, a da nije to znala.
Dodaj komentar