Balkan Featured

ANTIFAŠIZAM I KOMUNIZAM NA PROSTORU POSTSOCIJALIZMA DRUGE JUGOSLAVIJE

Komunizam je ideologija, kao oblik društvenog uređenja on nigdje nije ostvaren a što je i duboko logično iz razloga što je pretpostavka za to i odumiranje države a ono je suicid elita. Ali da, socijalističke države su one gdje je vladala ta elita u statusu avangarde radničke klase. Izvan granica SSSR komunizam se ostvario socijalističkom državom u  Europi… nakon pobjede SSSR u drugom svjetskom ratu u statusu čekića antifašističke koalicije. Tako je fašizam i njegov poraz, sovjetska vojna moć i zasluge za zelenim stolom postao razlog širenja koncepta socijalističke države. I bio je grub, krut i održavao se na toj zasluzi oslobođenja od fašizma, on je stekao franšizu osloboditelja i nju je koristio kao katekizam za gušenje svake oporbe. Socijalizam je imao svoje elite kao i sva društva i njima se nije puštalo svoju prednost iz ruku kako niti jedna interesna elita ne pušta, nakon pada Berlinskog zida ta je elita postala i kreator i regrutacijski centar za novu, nekomunističku stvarnost, naravno da paktirajući ideološki. Mahom su postsocijalistička društva više ideološka nego druga, prvo jer nemaju pluralizam mišljenja kao standard ( neka ga nisu ni imala jer su i ex Yu i Poljska i dr uvijek bile sklone režimskoj stvarnosti i Plisudski i Aleksandar nisu bili demokrati), drugo jer su se našla opet u geopolitičkim škarama. Treće, jer su građani postsocijalističkih društava… do jučer bili građani rasli u jakoj ideološkoj klimi a ona antikomunistička je funkcionirala kao do jučer komunistička, kruto i parareligijsku.Antifašizam je bio religija komunizma, zapadne demokracije ju u religijskom obliku nisu trebale jer one su bile svjesne prednosti nefašizma i zla fašizma ali su je spremile u prošlost. Lažna bipolarnost crveni – crni ostala je gorivo političkih borbi jugoistoka Europe. 
Specifičnost tog jugoistoka bio je Tito, osamostaljen vođa koji je krenuo kao vojnik komunističke internacionale i upravnik tampon zone između istoka i zapada, karizmatičan gospodar “međuzemlje”. Stoga je religijska spona komunističke ideologije i antifašizma kao evanđelja tog društva tu daleko najjača. I baš zato, tu je žal za pargodišnjim režimima, pokretima i tvorevinama iz doba 2sv rata najača a one imaju opet gorivo i franšizu nekomunizma i antikomunizma. 
I kako su titovskom režimu trebali pokreti iz tzv “ekstremne emigracije” koje je infiltrirao i gazio istodobno kao permanentnog neprijatelja za sve potrebe… tako su i društva na tom području ostala zakovana u retoriku iste te borbe. To više jer su žrtve i rata i uspostave druge Jugoslavije bile nikad do kraja sahranjene, ostale su vječna rana koju se otvara iznova da ne zaraste i da se ne demistificira u povijest. I za Tita i poslije. I sad. Odnos prema broju žrtava ili ukupnoj interpretaciji velikih stratišta je prvi predizborni argument svih izbora. 
Ratovi devedesetih tu se koriste u politici  kao neki nogometni produžeci, kao neko silvestrovsko argumentsko gnijezdo iste bipolarnosti.

Dok ta bipolarnost bude postojala, kao paravan svega drugoga, ta društva neće sazrijeti. Jer ako odnos prema broju žrtava u Jasenovcu bude temelj političke pobjede koja će vas dovesti u nadzorni odbor javnog poduzeća…nikud s mjesta. Pa isplatilo se tvrditi da je manji ili veći, nego ovi drugi tvrde na toj klackalici koja radi kao pečenjara za ćevape u dvije smjene. A oni su omiljeni kod sljednika svih zaraćenih strana ratova XX stoljeća na prostoru eshatološke borbe dobra i zla po mjerilima koja odgovaraju eliti iz doba treće internacionale.

Za kraj, geopolitički utjecaji velikih sila ovu ideološku infrastrukturu koriste koliko i onu telekomunikacijsku. Kao jedinu moguću dakle. I to je razlog zašto, sve to dakle, su velike obljetnice toliko važne , više nego osamdesetih godina prošlog stoljeća.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara